RENESANSNO SLIKARSTVO

          Slikarstvo je takođe raskinulo sa srednjovjekovnom umjetnosću. Preteča slikatstva u Italiji je firentinac Djoto. Značajan umjetnički centar italijanske renesanse, pored Firence i Rima , bila je Venecija. Izloženi uticajima vizantijske umjetnosti kroz cijeli srednji,  poznaju i usavršavanju tehnike uljanih boja. Venecijanski slikari posebno isticč bogastvo i intezitet boja i atmosferu pejsaza i prirode. Na njihovim slikama koja nije dodatak crtežu već bitan element u oblikovanju i stvaranju slikarskog jedinstva. Tehnika uljanih boja je u Veneciju stigla iz Flandrije, venecijanski slikari, naročito Ticijan , iskoristili su njene prednosti i usavršavali slikanje ovom tehnikom. Postigli su u ovoj tehnici slobodniji rad četkicom koji je postao opet najvisi kod Ticijana. Veliki slikari renesanse u Italiji pored Ticijana su jos Leonardo, Mikelanđelo i Rafaelo.  

Svojim dugim životom Ticijan je ispunio cijeli 15 vijek venecijanskog slikarstva. Djela nastala do sredine vijeka pripadaju umjetnosti renesanse, kao Flore, Zemaljska i nebeska ljubav, Zaspala Venera i druge. Na njima su oblici čvrstih boja zatvorena unutar odredjenih povrsina, linija duga i neprekinuta. Na tim slikama izrazio je čulno dozivljenu zensku ljepotu i draperiju, na njima on je slikar materijalnosti svijeta. Na slikama stvorenim u drugoj polovini vijeka dijagonalno kretanje oblika isvjetlosti dozvoljava nam da figure i prostor samo naslutimo ali ne i da ih vidimo u njihovoj tjelesnoj prisutnosti. Dok su naslikani oblici nejasni, pigment boja je materijalizovan kroz guste i neravnomjerne slojeve, nanešene pokretom ruke, koji se vidi na povrsini slike.

Iako je Leonardo naslikao relativno malen broj slika, od kojih su mnoge ostale nedovršene, on je usprkos tome izuzetno inovativan i utjecajan umjetnik. Za vrijeme svoje mladosti, njegov stil bio je vrlo nalik Verrocchievom, ali se postupno odmaknuo od učiteljevog ukočenog, tijesnog i ponekad rigidnog tretmana figura, do evokativnog i atmosferičnog odnosa prema kompoziciji. Rano djelo, Poklonstvo kraljeva, uvelo je novi pristup kompoziciji, u kojem su glavni likovi grupirani u prednjem planu, dok pozadina sadrži duboki prodor u prostor i pogled na imaginarne ruševine i scene bitaka.    Leonardove stilističke inovacije još su uočljivije u Posljednjoj večeri, u kojoj je rekreirao tradicionalnu temu na potpuno nov način. Umjesto prikaza dvanaestorice apostola kao individualnih figura, grupirao ih je po troje u dinamičnu kompoziciju oko lika Isusa Krista, koji je izoliran u sredini slike. Posjednut ispred blijedog, udaljenog krajolika gledanog kroz pravokutni otvor na zidu, Hrist – koji naslućuje da će ga jedan od prisutnih izdati – predstavlja mirno i spokojno središte, dok ostali likovi reagiraju živahnim gestama. U veličanstvenosti scene i ozbiljnosti figura, Leonardo nam ponovno predstavlja st il kojeg je utvrdio više od jedne generacije prije Mosaccia. Leonardova originalnost i inventivnost bila je, a i danas je primjer fantastične kreativnosti i upornosti.

Mona Lisa je Leonardov najproslavljeniji rad, poznat kako po veličanstvenosti tehničkih inovacija, tako i po misterioznosti legendarnog osmjeha. Taj rad je savršen primjer dvije tehnike – sfumata i chiaroscura (rasporeda svjetla i sjene, svijetlih i tamnih dijelova na slici) – koje je Leonardo primjenio među prvima. Sfumato (začađeno) je delikatan atmosferični "magleni" ili "dimni" efekt načinjen finim, vrlo malenim prijelazima između područja boje; to je posebice uočljivo na nježnoj prozračnoj odjeći i zagonetnom osmjehu. Chiaroscuro (svjetlo i sjena) je tehnika modeliranja i definiranja forme pomoću omjera kontrasta između svjetlosti i sjene; senzitivne ruke modela su portretirane jasnom modulacijom svjetlosti i sjene, dok je kontrast boja oskudno upotrebljavan.     Leonardo je među prvima uveo atmosfersku perspektivu (efekt atmosfere koji bojom i definicijom dočarava udaljeni krajolik); pozadinski krajolik oslikan na ovaj način posebno je uočljiva karakteristika Leonardovih slika. Najveći majstori kasne renesanse u Firenci – Rafael, Andrea del Sarto i Fra Bartolomeo, učili su od Leonarda; potpuno je preobličio Milansku školu, a Parmu, umjetnički centar Koređe, usmjerio je Leonardov rad.    Do danas sačuvani Leonardovi crteži, koji otkrivaju njegovu briljantnu nadarenost za sastavljanje nacrta i njegovu veličanstvenost u otkrivanju anatomije ljudi, životinja i biljaka, mogu se pronaći u najvažnijim Europskim kolekcijama. Najveći dio nalazi se u dvorcu Windsor u Engleskoj. Njegov najpoznatiji crtež vjerojatno je veličanstveni autoportret u staroj dobi (1510. – 1513., Biblioteca Reale, Turin). Zanimanje za ljudsku anatomiju svojstveno je mnogim znanstvenicima renesanse, uzevši u obzir da je znanje o anatomiji tijela u to vrijeme bilo vrlo oskudno.