U Bagdadu ira cki arheolozi rado raspravljaju o predmetu koji, kako vjeruju, potvrduje da su njihovi preci znali proizvesti elektricitet citavih 1 800 godina prije nego sto je Galvani proizveo dovoljno struje da se znameniti zablji kraci trznu.
Prica pocinje 1936.godine, kad je u laboratoriju Irackog muzeja stigla posiljka predmeta iskopanih na mjestu gdje su nekad zivjeli Parti. U to vrijeme laboratoriju vodio Njemac Wilhelm König. Poslije je napisao:
"Nadeno je nesto prilicno neobicno i, nakon sto je proslo kroz nekoliko ruku, doneseno je k meni: posuda slicna vazi od svijetlozute gline, grlic koje bijase odrezan, zadrzala je bakreni tuljak ucvrscen asfaltom. Vaza je bila oko 15 cm visoka; cilindrican tuljak od valjanog bakra sa dnom imao je promjer od 26 cm i bio je 9 cm dug. U njemu je, drzan nekom vrstom cepa od asfalta, bio je potpuno oksidovan zeljezni stapic kojega je vrh strsao oko 1 cm iznad cepa i bio pokriven zutosivom, potpuno oksidovanom tankom oblogom od neke kovine nalik na olovo. Donji kraj zeljezne sipke nije dosezao do dna cilindra, na kom je bio sloj asfalta debeo oko 3 cm. Na pitanje sta bi to moglo biti, dobijen je zapanjujuci odgovor. Svi djelovi bili su doneseni u jednom komadu, no kad su pregledani pojedinacno postalo je ocigledno: da je to mogao biti jedino elektricni element. Trebalo je samo dodati kiselinu ili luzinu da bi se clanak upotpunio."
Cinilo se da je to baterija, ali nadena u rusevinama partskog sela - a Parti su u tom podrucju zivjeli izmedu 248.godine prije nase ere do 226.godine nase ere. König vjeruje da su oni poznavali elektricitet i da su se Volta i Galvani, kojima se pripisuje pronalazak prvih baterija, ove samo prenijeli Zapadu. Usprkos tvrdenju da je König pogresno protumacio nalaz i da su to ostaci svitka koji je bio spremljen u keramicku posudu, ili ostaci moderne baterije koju su mozda odbacili telegrafski tehnicari pokraj devetnaestog ili pocetkom dvadesetog vijeka drugi Njemac je pribavio dramaticnu podrsku Königovoj teoriji. Bio je to dr Arne Eggebrecht, egiptolog iz Hildesheima u SR Njemackoj; on je prvi put naisao na bateriju kad je putujuca izlozba starina drevnog Istoka bila izlozena u muzeju u kojem radi. Od svih izlozaka - velicanstvenoga mramornog kipa nekog drevnog vladara, sestougaonih plocica i fino izradenih vaza - najvise ga je, nesumnjivo, privukla skromna skupina: bakarni valjak, zeljezna sipka i zemljani lonac. Kao i König on kaze:
"Ako te predmete gledate povezano, po naucniku mogu znaciti samo jedno: elektricnu celiju ili bateriju."
Od prvog saznanja Eggebrecht je teoriju mnogo puta provjerio sa baterijom napravljenom od tacnih kopija originalnih dijelova. Za luznatu tekucinu, kakvu je predlagao König, Eggebrecht je upotrebio sok gnjecenog grozda koje je kupio u obliznjoj vocarnici. Cim je tekucinu ulio u bakarni tuljak, voltmetar spojen sa baterijom biljezio je pola volta elektriciteta. Eggebrechtova znatizelja nije puko tracenje vremena: on vjeruje da bi postojanje takve baterije moglo pomoci da se rijesi tajna koju arheolozi dosad nisu uspjeli rjesiti. Svjetski muzeji su puni pozlacenih predmeta, a u mnogo slucajeva metoda kojom je izvedeno pozlacivanje je ocigledna: ponekad su zlatni listici natisnuti oko njih ili cak naljepljeni. Ali takve tehnike nisu, cini se, bile upotrebljavane uvijek. Na primjer, Eggebrecht ima mali kipic egipatskog boga Ozirisa iz otprilike 400.godine prije nase ere. Napravljen je od srebra i prevucen slojem zlata koji je, kako vjeruje, previse tanak i gladak da bi bio nanesen grubim tucenjem ili ljepljenjem. Jesu li, pita se, za pozlacivanje bile primenjene baterije? Na to se pitanje sa replikom baterije pri ruci moze lako odgovoriti. Potapanjem srebrena kipica u rastopinu zlata i cijanida i provodenjem kroz nju elektricne struje bagdadske baterije Eggebrecht je uspio za manje od 2h dobiti fini sloj pozlate. Nakon sto je eksperiment izveo vise puta spopala ga je uznemirujuca misao: mozda su nova blga koja svjetski muzeji u svojin zbirkama izlazu kao zlatna, zapravo napravljena od srebra sa tankom pozlatom. Pita se nece li sada, sa obziron na njegovo iskustvo, mnogi svjetski muzeji zapoceti sa nezgodnim poslom da preispitaju svoja blaga, kako bi se uvjerili da je sav onaj sjaj izlozen u muzejskim vitrinama doista cisto zlato. U slucaju bagdadske baterije moglo bi se stoga tumacenje da je drevna civilizacija mozda poznavala elektricitet pokazati dvosjeklim macem.
|
|
|
|
|
|