Apstraktna umjetnost je smjer u modernoj likovnoj umjetnosti s pocetka XX. st.; teži cistoj ekspresiji oblika, linija i boja i tematskoj neodredjenosti.


Od svih stilova moderne umjetnosti, apstrakcija je izazvala najviše otpora kod publike. Dok je svijet još uvijek bio zaokupljen materijalnom egzistencijom i nije imao ni vremena, niti je vidio smisla, za istraživanje cistog duha i emocija, umjetnici su svojom vidovitošcu (avangarde = prije svih), nalik znanstvenim vizijama buducnosti (koje su se kasnije pokazale ispravnim), išli ispred publike. Umjetnici se približavaju motivu želeci oslikati njenu bit, a produkt toga su slike kao da su slikane "iznutra". U tom pokušaju umjetnik se udaljava od predmetnih motiva i ostaju mu samo ciste likovne vrijednosti (linija, boja, obris, kompozicija …). Slika je postala pokazatelj unutarnjeg stanja duha i duše i ne "predstavlja" ništa (ne teži tome da izigrava bilo što iz opipljiva svijeta).
 

Povijest razvitka
 

Iako se neki elementi apstrakcije daju naslutiti kod P. Cézannea, G. Seurata, C. Moneta, H. Matissea i fovista, prvu apstraktnu sliku naslikao je Vasilij Kandinski 1910. god.

Apstraktne tendencije se javljaju kod talijanskih futurista G. Balle i U. Boccionija, ruskih slikara M. F. Larinova i N. S. Goncarova (rajonizam), te Ceha F. Kupke (muzikalizam) i francuskih slikara R. Delaunaya (orfizam). Pod utjecajem orfizma M. Russel i S. Mackdonald Wright osnivaju sinkronizam. Najradikalniji ruski umjetnik Kazimir Maljevic utemeljuje suprematizam; kipar Vladimir Tatljin osniva konstruktivizam, a Aleksandar Rodcenko stvara non-objektivizam. Nizozemci Piet Mondrian i Theo van Doesburg osnivaju neoplasticizam. Tijekom 1920-tih artikulirali su se svi bitni pravci apstraktne umjetnosti koji ce se razvijati do sredine 1940-tih. Umjetnosti Kandinskoga i Mondriana pridružuju se Paul Klee i umjetnici Bauhausa J. Itten, Joseph Albers, ruski konstruktivisti Naum Gabo, El Lisicki i dr. Nakon II. svjetskog rata apstraktno slikarstvo se simultano razvija i u Europi, i u SAD-u, gdje se javlja osobita struja - apstraktni ekspresionizam slikara Jacksona Pollocka.
 

Apstrakcija - podjela

Apstrakcija nije nešto neprirodno. Npr. mikroskopske slike ne nalikuju nicemu stvarnom, što u prirodi možemo vidjeti golim okom, one se doimaju "apstraktnima" iako prikazuju najkonkretniju stvarnost – materiju samu. Neke avionske fotografije, ili još više satelitski i svemirski snimci, toliko nalikuju apstraktnim slikama da bismo ih mogli medjusobno zamijeniti. Neke apstraktne slike su cak izrazile osjecaj bestežinskog stanja, jer na njima ne postoji više "gore" i "dolje" (što im je javnost najviše zamjerila) – desetljecima prije nego su ga astronauti doživjeli u svemiru. I kao što priroda stvara nepravilne, krivudave i zavojite oblike, osobito u organskim tvarima, te pravilne, geometrijske, kristalicne oblike, posebno medju mineralima, tako se i dvije glavne struje apstraktnog slikarstva, prema njihovim vizualnim osobinama naziva: organickom i geometrijskom apstrakcijom.

Organicka apstrakcija

Organicka apstrakcija se javlja kao produkt smjelih kubistickih istraživanja u djelima rusa Vasilija Kandinskog oko 1910. g., a traje, u raznim oblicima, sve do današnjih dana. On slika svoje slike kao da pravi glazbene kompozicije, te ih tako i naziva – impresijama, improvizacijama ili doslovno kompozicijama. To su improvizacije (prepuštene samo mašti i osjecajima) eksplozivnih i turbulentnih kompozicija boja i poteza. Njegove slike apsolutno su ne-predmetne (engl. non-objective art), dakle – apstraktne. Kandinsky je napisao i jedno od temeljnih djela o apstraktnom slikarstvu: O duhovnom u umjetnosti (München, 1911.). Kasnije prelazi na geometrijsku apstrakciju (U plavom).

Geometrijska apstrakcija
 

Istovremeno kad se u raznim europskim središtima osjeca avangardno kretanje, ono se, i to najekstremnije, javlja i u Rusiji. Brojni se umjetnici koji tada djeluju žele svojim idejama pridružiti revoluciji koja ih kasnije odbacuje jer u umjetnosti traže prvenstveno propagandu.

Geometrijsku apstrakciju osnovao je Kazimir Maljevic, a slika koja najodlucnije prekida s tradicijom je njegov Crni kvadrat na bijelom polju (1913.) kojim iskazuje da je kontrast osnova umjetnosti. Godine 1915. objavljuje manifest "Od kubizma do suprematizma" u kojem se zauzima za prevlast (supremaciju) cistog osjecaja u umjetnosti. Nastoji dosegnuti savršen sklad oblika i boja nepredmetnim slikama, kompozicijama crta i osnovnih geometrijskih likova: kvadrata, kružnice i trokuta. Jednostavno, definirao je "'suprematizam"' kao vrhunac, izvanrednost umjetnosti u apstrakciji. Maljevic zastupa puristicko stajalište i krajnji minimalizam u likovnom izrazu. To je bila prva škola apstraktnog slikarstva. Njegova najsmionija slika je Bijeli kvadrat na bijelom polju. Suprematizam je pokrenuo i odgovarajuci pokret u kiparstvu – konstruktivizam. Nasuprot ratnom pustošenju I. svjetskog rata Piet Mondrian se oslanja na razum, geometriju i matematiku, te teži krajnjoj jednostavnosti. On od prirodnog motiva dolazi do apstraktne kompozicije, koju dosljedno razvija do ciste geometrijske apstrakcije, poznate pod nazivom "neoplasticizam" (ili De Stijl, po nazivu nizozemskog casopisa koji je propagirao nove ideje). Ova koncepcija konstruktivne umjetnosti znatno je utjecala na "Bauhaus", moderni dizajn i arhitekturu uopce. Konstrukcije njegovih slika svode se na odnose ravnih crnih crta i pravokutne plohe s trima osnovnim bojama (crvenom, žutom i plavom). On je majstor nesimetricne ravnoteže, a strogost njegova plošnog slikarstva iskljucuje svaku vezu sa stvarnošcu i prostornošcu, pogotovo sa subjektivizmom ekspresionizma.