BIOGRAFIJA

-Akutagawa, Ryunosuke-
           (1892 - 1927)

      Poslije Ryunosuke Akutagawe, cije su eminentno pero jedni uporedjivali sa Floberovim, a drugi sa Sviftovim, i koji je nakon 35 godina zivota, jula 1927, u svom stanu u Tokiju, ispio veliku dozu veronala, ostalo je desetak knjiga pripovjedaka , novela i romana.

"Njegova istorija", kaze biograf, "jedva da je nesto vise od spiska datuma kad je izdavao svoje pripovjetke i spiska imena casopisa u kojima su se one pojavljivale."

Akutagawa je rodjen 1892. godine u Tokiju. Njegova majka je umrla u ludnici dok je on jos bio dijete. Otac, prema kome je osjecao vise nego nezadovoljstvo, ga je dao rodjacima na usvajanje.

Kao sjajan student knjizevnosti u Tokiju, vec je objavio svoju prvu pricu, prije mature 1916.

Ozenio se dvije godine kasnije, dobio tri sina i predavao engleski jezik da bi izdrzavao porodicu.

1915. godine objavljuje svoju najpoznatiju novelu " Rasomon ", koja dobija svjetsko priznanje, i kasnije postize veliki uspijeh kao film Akire Kurosawe.

Nakon smrti ostavio je djela prozeta azijskom tradicijom, duhom i legendama, obiljezena dubokim prodorom zapadne misli, knjizevnosti i tehnike.

OPROSTAJNO PISMO

"Pismo jednom starom prijatelju"

       Vjerovatno niko ko pokusava samoubistvo, kao sto je Regnijer napisao u jednoj svojoj kratkoj prici, nije potpuno svjestan svih svojih motiva koji su obicno suvise slozeni. Napokon, u mom slucaju to je nejasan osjecaj zabrinutosti, nejasan osjecaj zabrinutosti za moju buducnost. Vise od dve godine ja sam mislio samo na smrt i sa posebnim interesom citao samo o smrti. Kada bi autor spominjao samo kao apstraktan pojam, ja sam pokusavao da budem, sto konkretniji, cak do tacke koja je zvucala nehumano. Sada moram da budem posten. Sto se tice mog nejasnog osjecaja zabrinutosti za buducnost, mislim da sam ga potpuno analizirao u " Zivotu ludaka ", osim u socijalnom faktoru, tacnije sjeni feudalisticke kaste u mom zivotu. To sam propustio namjerno, nesiguran da li mogu zaista objasniti drustveni kontekst u kojem zivim.

Kada sam se jednom odlucio za samoubistvo ( a ja to ne smatram grijehom kao zapadnjaci ) razmisljao sam o najbezbolnijem nacinu da to ucinim. Zato sam odmah iskljucio vjesanje, pucanje, skok s visine i sl. zbog estetskih i praktocnih razloga. Upotreba pilule mi je izgledala najprihvatljivija. Sto se tice mjesta, to mora da bude moja kuca, ma kako bi to bilo neprijatno za moju porodicu. Kao sto su ucinili Kleist i Racine, i ja sam razmisljao o drustvu, npr. ljubavnici ili prijatelju, ali imajuci povijerenja u samog sebe odlucio sam da to ucinim sam. I posljednja stvar o kojoj sam morao da razmislim bilo je da obezbjedim perfektnu egzekuciju bez znanja moje porodice. Nakon nekoliko mjeseci priprema napokon sam postao siguran u izvrsenje.

Mi ljudi, posto smo samo ljudske zivotnje, imamo zivotinjski strah od smrti. Takozvana vitalnost samo je drugo ime za zivotinjsku snagu i ja sam sam jedna od tih ljudskih zivotinja. Ta zivotinjska snaga, cini se, polako je iscurila iz mog sistema procijenjujuci to po cinjenici da mi je ostalo jako malo apetita za hranu i zene. Svijet u kojem sada zivim, je bolesni zivac, lucidan kao led. Dobrovoljna smrt mora nam dati mir, ako ne srecu. Sad kad sam spreman, nalazim da je priroda ljepsa nego ikada, ma kako to paradoksalno zvucalo. Vidjeo sam, volio i razumio vise nego drugi. U tome vidim odredjenu satisfakciju bez obzira na bol koji treba da podnesem.

P.S.- Citajuci zivot Empedokla, osjetio sam koliko je stara zelja da se od nekoga napravi Bog. Ovo pismo, sto se mene tice, nije takav pokusaj. Naprotiv, ja sebe smatram sasvim obicnim ljudskim bicem. Mozda se sjecas onih dana od prije 20 godina kada smo diskutovali o " Empedoklu na Etni ", ispod drveta lipe. U tim danima zelio sam od sebe da napravim Boga.