O B L A C I

/Darinka Jevrić , natuknu, kroz zarazni  smijeh, ovu pričicu na račun Dare Sekulić, daleke 1972.g. na „Ratkovićevim večerima poezije“/

  Iz pilotske kabine dopire ujednačen, zujav, zvuk avionskog motora, monoton i uspavljujući. Avion je, koso se uzdižući, dostigao potrebnu visinu. Signalna svjetla: Vežite se i Zabranjeno pušenje, ugasila su se. Pojasevi se odvezuju. Najnestrpljiviji vade cigarete, drugi rasklapaju novine... a neke već hvata prvi drijem.

  Preko zvučnika, što je negdje nevidljiv, čuje se prijatan baršunast glas stjuardese: Dragi putnici, posada aviona vas srdačno pozdravlja i želi ugodan let... nalazimo se na nadmorskoj visini... za pola sata smo iznad... ispod vas će biti prekrasni planinski predjeli...

  Potom se čuje motor i vitka stjuardesa dolazi kod putnika nudeći osvježenje. Uzimam crnu  čokoladicu « Lindt », stavljam u usta, ali neprekedino, još od polijetanja mislim: hoću li prepoznati Dolinu i zelenu  vijugu rodne Rijeke. Nadam se da je magla, stalno prisutna u Dolini, razbijena vjetrom. Možda ću vidjeti i svoj Grad: razvučen kao ženska čarapa, uz vodu. Dvije paralelne ulice sa nekoliko poprečnih sokaka mora da su uočljive i iz vazduha.

  Iz misli me prenu dugonoga stjuardesa što se smiješi: izvolite gospođo... ima još dosta do slijetanja.

  Uzimam  "Eukaliptus" bombone, razmotavam polako i slušam kako sa zvučnika dopire razgovor iz pilotske kabine. Muški glas, pun u izgovoru, kaže: Šta bi ti, kapetane, sada, najviše želio? Drugi glas, valjda kapetanov, snažan tako kao da pokušava da nadjača i zujanje mašine, pita:
- Sada? Ništa osim da sam na zemlji.
- I ja bih da sam na zemlji – kaže prvi.
- Ja bih još slatko popio pravu kafu i još slađe... pritego ovu novu stjuardesu, negdje dolje, na čvrsto... odmah bi joj ga zabio do jaja... vidi joj se iz očiju da samo to... i čeka...  siguran sam da joj je mačkica već vrela... i sad su joj gaćice zalivene  picinim sokovima... kakva bi to bila karačina... a onda bi je savio u luk ...  prelomio u struk i  uvalio  s guza...   vidio si kakvo dupe ima: bogovski zategnuto na onim  visokim štiklama ... mora da je  hodom  napalila pola aviona...

  Prvi glas se nasmija: I ja bih je rado... ali ja bih sve po redu ...  prvo bih joj skinuo karmin jezikom ... ljubio iza uha...u vratić... lizao pazuho... gutao sisiće.. .nježno grickao bradavice... štipkao... mazio pupčić... prebrojavao riđe dlačice poljupcima... dok se ne rascvjeta... a onda bi je upozano sa mojim vršnjakom da se sprijatelje ... pa malo cuclanja...pa...

  Učini mi se, u prvi mah, da niko nije ništa čuo osim mene. Možda sam, zato što bez misli buljim u prazno, jedina shvatila razgovor u pilotskoj kabini.

  Iza mene, čujem, prasnu gromak smijeh. Znači, i drugi čuju kako muškarci, i u oblacima, ne mogu bez nas. Iako nisam premlada, što inače ne priznajem, uvijek me oduševi, ponekad  i uzbudi, kad vidim mladu ženu lijepo građenu, i koketnu. Stjuardesa je baš takva, nasmijana, s zdravom željom za seks. Usne su joj pune, kao da je tek prestala lizati veliku i sočnu kuglu sladoleda od vanilije, grudi čvrsto nabrekle, da pokidaju na bluzi dugmiće.

  Tacna, ili nešto što nije ni tanjir ni  plitka vaza, sruši se pored mog sjedišta i razbi u stotine kristalnih komadića.

  Podižem glavu, ukoso:  stjuardesa zajapurena ali kao stidno ozarena, ruka joj još podignuta u pređašnjoj visini... smela se i zastala:

- Oni...oni...prostaci...

Ostale riječi, što bi trebalo da budu ili optužbe ili psovke, ne čuju se. Jezik ne može da ih izmuca.
- Ništa se ne brini, ljepotice moja-kažem kao utjehu, i pomalo  uzbuđeno.
- Kako... da ne brinem...
- Do slijetanja je još dugo, tako si i sama maločas rekla.
- Rekla sam – isprekidanog daha kaže stjuardesa nemoćna da zakorači koji korak dalje prema pilotskoj kabini.
- Onda: treba prvo da popiju kafu...
- Oni su...
- Ništa ne žuri. Poslije tek dolazi to što su obećali. Nemoj im kvariti red. 

Ona me ljutito gleda, kao novog krivca, ali ja joj ipak u očima vidim svjetlucave iskre skrivene strasti.

-   Neće oni zaboraviti na obećanje – dodajem, i polako osjećam  kako poznati i slatki  trnci počinju da prolaze  i kroz moje tijelo.

Vrata na pilotskoj kabini se otvoriše i snažno zalupiše. Prestade onaj veseli razgovor i smijanje. Snažnije samo zazujaše motori i  opet uđoše u oblake što su pokrili Dolinu i sva naselja uz Rijeku.

                                       / Na zemlji, Dara je nastavila ragovor sa stjuardesom, uz slađu kaficu.../