Valseri su germanski narod koji izvorno potiče iz stare Švapske (današnje Bavarske). Izmedju V i VI vijeka krenuli su prema jugu i u švajcarskim dolinama naselili područje Wallisa. U XIII vijeku ponovo se dogodila seoba nekih skupina koje su se naselile doline što okružuju Monte Rosu i područje  Valsesije te doline Gressoneya. Poznati pod imenom Wallser ili Walser, ovaj narod nazivaju još i „Nijemcima Gressoneya“. Živjeli su u nezavisnim zajednicama, uzgajali ječam, mahunarke i raž, kao i goveda, koze i ovce te proizvodili sir, mast, maslac, vunu i kožu. Zatim bi te proizvode mijenjali za alat, vino i so.

U dolinama oko Monte Rose, valserske kuce su zbijene i dijele zajedničku peć, bunar i presu za masline. Niže predjele planinskih obronaka prekrivaju terasasto obrađena polja, dok se na višima nalaze mjesta za ispašu domaćih životinja, Tipične valserske kuće sagrađene su od ožbukanih grana jela ili ariša postavljenih na ozidani temelj.

Velika prostorija na prvom spratu upotrebljavala se kao staja, kuhinja i skladište alata. Staja, koja se grijala prirodnim putem, samo tjelesnom toplinom životinja, od porodične zimske prostorije zvane whongade bila je odvojena drvenom pregradom. Na gornjim spratovima nalazile su se ljetne spavaonice i prostorija zvana spicher koja se koristila kao ostava, ali i kao hambar. S vanjske strane svakoga sprata kuće nalazila se velika drvena lođa ispunjena policama na kojima se sušilo sijeno. Krov je bio napravljen od velikih ploča od škriljevca, koje su se postavljale starom tehnikom, danas napuštenom.

Mnogo jednostavnije sagrađeni bili su stadeli (staje odvojene od kuća) i skloništa koja su se koristila tokom premještanja goveda na maggenghi (niže planinske pašnjake, na koje se stoka dovodila u proljeće) i pašnjake na većin nadmorskim visinama. Ove kamene građevine bile su prekrivene krovom od škriljevca koju su podupirali masivni arhitravi.

Promjena godišnjih doba obilježavala se vjerskim proslavama i gozbama. Početak jeseni slavio se u septembru, kada bi Valseri napravili veliku lomaču zvanu fraidfir („vatra radosti“) nakon čega je slijedila gozba kojom se slavio kraj planinskih ispaša i povratak u selo.

Raženi hljeb pekao se u zajedničkim pećnicama, a pripremalo se i usoljeno meso za ubberlekke, tradicionalno zimsko jelo koje se poslužuje u vrijeme kada su sela po 6-7 mjeseci prekrivena snijegom. Na dan sv. Nikole povratnici se vraćaju i počinje zimsko razdoblje. Zajednica će ponovo biti na okupu i svi će moći učestvovati u zimskim vjerskim proslavama.