Pojam renesanse

Renesansa je prvo razdoblje u istoriji umjetnosti koje je bilo svjesno svoga postojanja i koje je samo sebi iskovalo ime. U ovom razdoblju antika je smatrana vrhuncem čovjekovih stvaralačkih snaga, pa su sve umjetnosti i znanosti koje su cvjetale u antici ponovno bile oživljene.

Usporedno s materijalnom, razvijala se i duhovna kultura koja se izrazila u sve većem interesu za  antičku umjetnost. Nosioci te nove kulture bili su  humanisti koji su kulturu usmjerenu prema čovjeku suprotstavljali skolasičkoj nauci i teologiju.Za talijanske humaniste središte univerzuma više nije bio Bog, nego čovjek, univerzalno obrazovani humanist, predstavnik novčane i intelektualne elite. Humanisti su skupljali i proučavali antičke rukopise, učili grčki ilatinski jezik, istraživali ostatke antičke arhitekture i skulpture.

Razvijena samosvijest i samopouzdanje omogućili su im da slobodno biraju uzore, koje nalaze u antici i prirodi, donose zaključke i da ih analitički obrađuju. Stvoreno je racionalno i znanstveno shvaćanje svijeta i ojačala je individualnost talijanskog i europskog građanina. Zasnovana na empirijskom doživljaju svijeta i kritičkom odnosu prema autoritetima, renesansa je oslobodila bujicu stvaralačke energije prvo u Italiji  i Nizozemskoj, a zatim u Njemačkoj i Francuskoj.

Centrom italijanske umjetnosti u 16 vijeku postao je Rim, gdje su ambiciozni pape Leon X i Julije II slavili grad slaveći sebe. U Rimu djeluje Donato Bramante(1444.-1514.) koji gradi Tempieto(mali hram) – objekt je mali (visina 9 metara), kružni sa šesnaest stubova, dva sprata s kupolom, lanternom i apsolutno je simetričan. Po skladu i simetriji nazivaju ga Partenonom novoga vijeka.

U vrijeme kada se izrazito poštovao subjektivizam i individualizam svakoga umjetnika, toliko da je se stvarao kult genija, umjetnici su željeli da se izražavaju posebno i da pri tome ostavljaju poseban dojam na promatrače djela. To je vrijeme kada je vladala ideja genijalnog umjetnika, pojedinca nadahnutog od Boga, koji je bio uspješan u različitim vrstama umjetnosti – univerzalni čovjek (tal. hommo universalis).

Renesansni ideal univerzalnog čovjeka utjelovio je Leonardo (1452.-1519.). U njemu su naučna radoznalost i moćna inteligencijabile skladno spojene s ljubavlju prema prirodi i jasnim osjećajem za njene tajne. Inženjer, znanstvenik, glazbenik, slikar i kipar - Leonardo je studirao sve, od kretanja vode do unutarnjeg sklopa ljudskog tijela,napravio je crteže letećih mašina.brana,zgrada,sve nacrtano i opisano zrcalnim pismom u njegovimbilježnicama.

Na slici Majka Božja s Djetetom,sv. Anom i janjetom možemo prepoznati sve karakteristike njegovog slikarstva: likovi su uvijek raspoređeni u nekom geometrijskom odnosu - piramidalna kompozicija, postupno modeliranje likova koji kao da izlaze iz neke magle (tal. sfumato), valersko slikanje uz uporabu kontrasta svijetlo-tamnog (tal. chiaro-scuro). Leonardo je naslikao i najpoznatiju sliku na svijetu-Mona Lisa. To je čudesan portret žene koja se tajanstveno smiješi (arhajski osmijeh) ispred rastaljenog pejzaža kamenja i rijeka. Portret žene je jako idealizovan iako je nastao po stvarnom modelu i u toj ravnoteži leži tajanstvenost ove slike.