Metamorfoza narcisa
Dalí je u istoriji zapamćen po svojim snažnim i bizarnim slikama, te kao jedan od najpoznatijih predstavnika nadrealizma u slikarstvu. Likove ljudi ili životinja opisuje fotografskom tačnošću, sa detaljima grotesknog i halucinantnog karaktera. Očigledan je uticaj Sigmunda Frojda, jer je preko njega ušao u svijet snova i podsvijesti. U njima se u apsurdnoj kombinaciji javljaju ljudski i životinjski likovi. Umjetnik je ogromnog dara i imaginacije. Dao je značajan doprinos nadrealizmu i umjetnosti XX vijeka.
Dali je bio umjetnik koji je više od svih simbolizovao nadrealizam u svijesti šire mase. Ne samo svojim slikama već i tekstovima, izjavama, postupcima, pojavom, brkovima. Govorio je da su mu osnove slike krv, raspadanje i pogan, preobražavajući slikani objekat iz realističnog u izopačeno.
Interes za umjetnost pokazao je vrlo mlad. Dalijeva djela iz mladosti nisu presudna za njegov uspjeh iako njihova ljepota leži u blistavosti tonova, koja će se sretati u čitavom njegovom opusu, kao i u jednostavnosti oblika koja ih čini snažnijom. On u to vrijeme slika isključivo uljem, ukoliko izostavimo crteže. Izložen je uticaju impresionista i poentilisa. Djela iz mladosti su jedini primjer slika na kojima dopušta da se vidi zrno platna, ''Jedrenjak usidren na pučini Kadeksa''.
Do 1929. godine Salvador Dali ne prestaje da eksperimentiše sa novim tehnikama, gdje mu tehnike određuju stil. U tim ranim godinama okreće se djelima italijanskih metafizičkih slikara, Đorđa de Kirika i Karla Karaa čiji je uticaj na njega prilično veliki, na estetskom i tehničkom planu. Oslobađa se debelih namaza boje, ne poigrava se zrnom platna, poklanja sve veću pažnju kompoziciji, linearnom crtežu, tretiranju sjenki.U to doba najreprezentativniji umjetnici stimulišu jedni druge, razmjenjuju iskutsva i Salvador Dali učestvuje u tom pokretu. Poput većine kubističkih slikara Dali razrjeđuje svoje ulje benzinom, da bi ga učinio neprozirnim, što kasnije dovodi do zamagljenosti. Negdje u isto vrijeme počinje da se služi tehnikom slikanja pijeskom, slika ''Trulog magarca'', pijeskom raznih boja, sivih i bež, slika je glatka i homogena.
Izjave Dalija o njegovoj slikarskoj tehnici stalno
postavljaju problem vjerodostojnosti, jer su tijesno povezane sa njegovom
psihologijom, njegovom ličnošću i željom da se opravdava.
Godina 1929. označava prekretnicu u djelu Salvadora Dalija. Istovremeno koristi dva glavna puta nadrealističke umjetnosti, spajanjem različitih materijala (asamblaž) i slikarstvo blisko po fakturi holandskim slikama iz XVII vijeka, gdje više koristi ovu drugu tehniku. Najplodnije godine njegovog stvaralaštva su od 1931-1936 (''Veliki paraonik'', ''Jesenje ljudožderstvo'' i ''Metamorfoza narcisa'').
No, uprkos njegovom jedinstvenom načinu slikanja, mnogi stručnjaci upravo taj način atributiraju uticaju renesansnih majstora. Među njegovim enormnim opusom ipak je najpoznatija njegova slika ''Postojanost pamćenja'' (''Mekani satovi'') dovršena 1931., koja je, osim po svojoj iznimnoj umjetničkoj vrijednosti, poznata po tome što je korištena u mnogim igranim i animiranim filmovima.
Svoje umjetničke ambicije, Dalí je usmjerio i na fotografiju, dizajn, književnost i snimanje filmova. Sarađivao je i s Waltom Disneyjem na nikad dovršenom, za Oscara nominiranom animiranom filmu pod nazivom Destino, koji je dovršen i izdan tek 2003. godine. Na području igranog filma sarađivao je sa slavnim Alfredom Hitchcockom na filmu Začarana iz 1945. za koji je napravio slavnu scenu sna, a sa svojim prijateljem, redateljem Luisom Buńuelom sarađivao je (scenarij i gluma) na avangardnim filmovima Andaluzijski pas i Zlatno doba.
Iako su ga mnogi smatrali izrazito maštovitim, Dalí je imao potrebu da čini mnoge bizarne i čudne stvari kako bi privukao pažnju na sebe. To je nekad ljutilo pobornike njegove umjetnosti jednako kao što je ljutilo i njegove kriticare, jer su neke od tih stvari privlačile više pažnje nego njegova umjetnost.
Ovaj nevjerovatni genije kombinovanjem najheterogenijih detalja, koji su često dati u prostorno deformisanim odnosima, ali slikani realističnim načinom, konstruisao je iracionalan i sablastan svijet vizija iz grozničavih snova i halucinacija. To svjedoče njegova djela "Ustrajnost sjećanja", "Žirafa u plamenu", "Gala", "Slutnja građanskog rata" i "Posljednja večera". Čovjek koji je prošao kroz faze futurizma, kubizma i apstraktnog racionalizma, na kraju se sasvim predao nadrealizmu, uvijek crtežom izvedenim do perfekcije. Takođe, naslikao je djela sa religioznim motivima kao "Raspeće" (1954) i ''Sakrament posljednje večere'' (1955).
Iako su njegova posljednja djela bila nepopularna kod kritičara, postala su izuzetno popularna među publikom.
Zanimljivo je da je, osim slonova i satova, jaje jedan od čestih Dalijevih motiva. On jaje povezuje s nečim očinskim i interauternim, a koristi ga kako bi simbolizovao nadu i ljubav.