ISTORIJA

Praistorija

Arheološka otkrića otkrivaju da je Japan bio naseljen ljudima još prije 50.000 godina, tokom starijeg kamenog doba. Duž ledenog doba Japan je bio spojen s kopnom Azije (Sahalin na sjeveru, i vjerojatno Kyushu na jugu), omogućujući migracije (selidbu) ljudi, životinja i biljaka na japanski arhipelag iz prostora današnje Kine i Koreje.

S krajem zadnjeg ledenog doba i početkom globalnog zatopljenja razvija se jomonska kultura 11.000 godina prije nove ere. Obilježava je prijelaz iz mezolitičkog u neolitički način života i prva industrija keramike u svijetu. Smatra se da je jomonska populacija preteča proto-japanske i Ainu populacije. Sam naziv Jomon za ovo razdoblje, koje je trajalo otprilike od 10.000 do 300 god. pr.n.e., dolazi od vrpčastih ukrasa na keramici tog vremena. Početak Yayoi razdoblja negdje oko 300 godina prije nove ere obilježavaju: obrada zemlje, pravljenje metala i napredna obrada (proizvodnja) keramike. Razdoblje Yayoi završava oko 300 god., kada počinje Yamato razdoblje.
 

Klasično doba

Evidentirana japanska istorija počinje u 5. i 6. stoljeću, kada je Baekje upoznao Japan s kineskim sistemom pisanja, budizmom i ostalim tekovinama kineske kulture. Kroz edikt 645 Taika reforme, jača se uvođenje kineske kulturne prakse. Japan reorganizira vladu u skladu s kineskom izvršnom strukturom. Nara razdoblje počinje u 8. stoljeću i obilježava ga prva snažna japanska država koncentrirana oko carskog dvora u gradu Heijokyo (sada Nara). Carski dvor se kasnije seli u Heian-kyo (sada Kyoto) i počinje "zlatno doba" klasične japanske kulture, razdoblje nazvano Heian.

Srednjovjekovno doba

Godine 794. počinje Heian razdoblje, jer je te godine 50. car Kanmu (736. - 805.) preselio svoju prijestolnicu iz Nare u Heian-kyo ("Grad mira"), danas poznat kao Kyoto ("Glavni grad"), a tada se zvao Miyako ("Carska prijestolnica"). Državnim reformama dotadašnja feudalizirana, rascjepkana država postaje strogo centralizirana pod vodstvom ovog care i njihovih potomaka što kao nuspojavu ima odustanak od stalnih promjena glavnih gradova tako da je sljedećih 1000 godina Miyako glavni grad Japana. Nasljednici cara Kanmu su se počeli postepeno prepuštati užicima i prepuštati uzde vlasti svojim ljubimcima što dovodi do jačanja japanskih plemića i stvaranja vojne kaste samuraja. Posljedica ovog postaje da manje od 150 godina nakon centralističkih reformi carevi gube kontrolu nad državom koja se u desetom i prvoj polovici jedanaestog vijeka održavala samo s jakim savezom careva i moćnog klana Fujiwara. Odbacivši klan Fujiwara carevi su od 1068. godine samostalno vladali su daljnjom pojačanom militarizacijom društva. To razdoblje careve absolutne vlasti traje duže od 100 godina sve do Genpei rata (1180. - 1185.) u kojem su sudjelovala dva takva klanova Minamoto (kin. Genji) i Taira (kin. Heike) po kojima je rat i dobio ime (Genpei=Gen+pei tj. hei), klan Minamoto je pobijedio u bitci kod Dan-no-Ure (blizu Shimonosekija, između otoka Kyushu i Honshu) 1185. god., čime je započelo Kamakura razdoblje.
Minamoto no Yoritomo je bio prvi japanski šogun.
Početak Kamakura perioda je također bitan jer je 1191. god. budistički redovnik Eisai Zenji (poznat i kao Myoan Eisai tj. Yosai te kao Senko ili Zenko Kokushi tj. "učitelj nacije", 1141. - 1215.) iz Kine donio znanje o zenu (kin. cha'n, u Indiji poznat kao Dhyana na sanskrtu), tj. budizam (Japanci koriste izraz Budin put ili Put Bude). Nakon pet godina boravka u Kini, Eisai je prenio "pečat svijesti" po tradiciji Huang-Lunga, a "Inku" (dokaz o prosvijetljenosti i potvrdu da može naučavati zen budizam) je dobio od kineskog cha'n majstora Oryo linije Rinzai zena, Hsu-an Huai-chana (jap. Kian Esho ili Echo, poznat i kao Kyoan, živio u 12.st.).
Godine 1192. car je potpuno kapitulirao i proglasio glavešinu klana Minamoto, Minamoto no Yoritoma za seiitaishoguna tj. "general koji je pobjedio barbare". Yoritomo je kao prvi šogun u japanskoj istoriji u gradu Kamakuri ustoličio svoje sjedište koje je nazvano Bakufu tj. "vlada pod šatorom". Time je započeo Kamakura šogunat, prvi šogunat u japanskoj historiji čija najveća japanska zasluga postaje pobjeda nad dvije mongolske invazije 1274 i 1281. godine. Njihova vladavine će trajati sve do 1333. god. i državnog udara cara Go-Daigo koji je pokušao preuzeti vlast iz ruku šogunata. Taj državni udar ja na kraju samo djelomično uspio uz pomoć klana Ashikaga čime u novom prevratu započinje Ashikaga šogunat. Zbog ove političke promjene, 1333. god. Kamakura razdoblje zamjenjuje razdoblje Muromachi, koje je nazvano tako po četvrti u Kyotu u kojoj je bio smješten glavni štab klana Ashikaga. Oni su ga ustoličili nakon 1333. godine kada su ušli u Kyoto i nakon što su spalili Kamakuru, sjedište Kamakura šogunata. Namjesto državi potrebne stabilizacije državni udar je rezultirao građanskim ratom između južnog dvora to jest cara i sjevernog dvora koji će trajati 56. godina. Južni dvor koji se smatrao zakonitim pošto je imao sve oznake carska vlasti (žezlo, krunu i slično) je 1392. godine kapitulirao iako će priča to jest svađa o tome koji je dvor bio legitiman potrajati sve do 20 vijeka. Tijekom građanskog rata carevi gube potpuno kontrolu nad Japanom koja prelazi u ruke šoguna. Ashikaga šogunat je uspješno održavao potpunu kontrolu u državi novo izmišljenim represivnim mjerama (zabrana preseljenja, svi plemići moraju živjeti u glavnom gradu šoguna) sve dok se on sam nije urušio u borbi njegovih članova za vlast između šogunovog sina i brata. Ta borba za vlast će prerasti u građanski Onin rat koji traje bez pobjednika između 1467. i 1477. godine, a rezultira potpunim raspadom Japana na bezbroj malenih feudalnih državica. Sami Ashikaga šoguni će teoretski nastaviti vladati pod "zaštitom" različitih vojnih gospodara do 1573. godine.
Šogun Tokugawa Ieyasu treći ujedinitelj Japana. Slika je napravljena u doba njegove vladavine
U sredini 16. vijeka trgovci iz Portugala, Španjolske, a tek kasnije Nizozemske i Engleske kao i kršćanski misionari dostigli su Japan i prvi put pokrenuli "Naban" (Južne barbare), period aktivne trgovine i kulturne razmjene između Japana i Zapada. Japan je počeo upotrebljavati i proizvoditi zapadno oružje, koje postaje ključan faktor za ujedinjenje države. Prvi od velikih japanskih ujedinitelja je bio Oda Nobunaga koji osvaja trećinu Japan i vlada kao diktator zbog nemogućnosti da dobijen mandat šoguna od cara do svog ubojstva 1582. godine u zavjeri. Njega će ubrzo osvetiti drugi veliki ujedinitelj Toyotomi Hideyoshi (1536. - 1598.) koji završava osvajanje države, ali vlada samo kao civilni vođa pošto po tamošnjim zakonima šogun može biti samo pripadnici polucarskih klanova to jest oni koji u precima imaju nekog japanskog cara. Tijekom razdoblja Hideyoshi u 1592. godini ujedinjeni Japan šalje svoje snage u invaziju Koreje u nadi da će prvo osvojiti nju, a potom Kinu. Trupe samuraja s borbenim iskustvom i velikom količinom oružja u početku donose uspjeh, ali brojčana nadmoć Kineza je bila jednostavno prevelika što dovodi do katastrofalnog poraza.
Nakon smrti Hideyoshija vlast nad Japanom dolazi u ruke regentskog savjeta koji upravlja u ime njegovog malodobnog sina. Tijekom sljedeće dvije godine politički i vojno spretni Tokugawa Ieyasu je uspio izigrati druge regente što dovodi do kratkotrajnog građanskog rata u kojemu on pobjeđuje 1600. godine, u bitci za Sekigaharu i osvaja vlast. Nakon pobjede šogun Tokugawa Ieyasu osniva šogunat Tokugawa 1603. godine, dok je još istovremeno teoretski Japanom upravljao Hideyoshijev maloljetni sin. U kratkom vojnom pohodu ili preciznije opsadi 1614-1615. godine Tokugawa Ieyasu osvaja Osaku i pogubljuje svog konkurenta za vlast nakon čega šogunat Tokugawa vlada Japanom do Meiji restauracije, 1868. godine kada je car povratio svoje ovlasti nakon skoro 700 godina.
 

Moderno doba

Tijekom prve polovice 17. stoljeća novonastali Tokugawa šogunat je sumnjao da su katolički misionari zapravo prethodnici vojnog osvajanja od snaga Iberie. Prekinuli su sve veze s Europljanima, osim vrlo ograničenih kontakata s protestantskim nizozemskim trgovcima na otoku Dejima, a kineskim brodovima je bio dopušten ulaz u Nagasaki i Koreju zbog diplomatskih odnosa s glavnim gradom.
Izolacija je trajala 251 godinu, dok komodor Matthew Perry nije prisilio Japan na otvaranje prema Zapadu s ugovorom Kanagawa u 1854. godini. Tijekom nekoliko godina obnovljeno je trgovanje sa Zapadom. Samuraji su u tome vidjeli znak slabosti šogunove vlasti i uslijedio je Boshin rat od 1867. do 1868. godine. Meiji obnovom 1868. godine šogun je bio prisiljen odstupiti i caru je vraćena moć. U vrijeme Meiji ere pokreću se mnoge reforme. Ukinut je feudalizam i usvajaju se mnoge zapadnjačke institucije, uključujući legalni sistem i vladu zajedno s ekonomskim, socijalnim i vojnim reformama, koje pretvaraju japansko carstvo u jednu od velikih sila u svijetu. Kao rezultat Kinesko-Japanskog rata i Rusko-Japanskog rata, Japan je kontrolirao Tajvan i pola Sahalina, a kasnije je pripojio Koreju (1910. godine).
Ranih godina 20. stoljeća Japan povećava utjecaj i proširuje vojsku, što dovodi do invazije Mandžurije i drugog Kinesko-Japanskog rata (1937. godine). Japan zatim sklapa Trojni savez s Njemačkom i Italijom. Japanske vođe su smatrale da je potrebno napasti američku mornaricu u Pearl Harboru (1941.) da bi se osigurala japanska nadmoć u jugoistočnoj Aziji. Ipak, ulaz Sjedinjenih Američkih Država u drugi svjetski rat je poremetio ravnotežu na Pacifiku na štetu Japanaca. Kada Nakon duge pacifičke kampanje Japan gubi Okinawu u Osaki, i ostale gradove strateškim bombardiranjem američkih snaga. Bombardiranje Hiroshime i Nagasakija atomskim bombama dovodi do bezuvjetne predaje Japana Sjedinjenim Američkim Državama 15. kolovoza 1945. godine.