Desanka Maksimovic je bila najstarije dijete oca Mihaila, ucitelja, i majke Draginje. Rodjena je u selu Rabrovici kod Valjeva 1898. godine.  Odmah posle njenog rodjenja, Mihailo Maksimovic je dobio premjestaj, te se porodica odselila u Brankovinu. U Brankovini je provela djetinjstvo, a u Valjevu je zavrsila gimnaziju. Pocetkom avgusta 1933. godine udala se za Sergeja Slastikova. Nije imala djece.
Studirala je na odjeljenju za svjetsku knjizevnost, opstu istoriju i istoriju umjetnosti Filozofskog fakulteta u Beogradu.
Nakon diplomiranja, Desanka Maksimovic je najprije radila u Obrenovackoj gimnaziji, a zatim kao suplent u Trecoj zenskoj gimnaziji u Beogradu. U Parizu je provela godinu dana na usavrsavanju kao stipendista francuske vlade. Nakon sto je od 3. septembra 1925. godine radila oko godinu dana u uciteljskoj skoli u Dubrovniku, presla je ponovo u Beograd gdje je radila u Prvoj zenskoj gimnaziji. Jedna od njenih ucenica bila je i Mira Aleckovic, koja je takodje postala pjesnikinja i bliska prijateljica Desanke Maksimovic. Pocetkom Drugog svjetskog rata je otisla u penziju, ali se u sluzbu vratila 1944. i u istoj skoli ostala do konacnog penzionisanja, 1953.
Putovala je sirom tadasnje Jugoslavije i imala veliki broj prijatelja medju piscima i pjesnicima; u njih su spadali i Milos Crnjanski, Ivo Andric, Gustav Krklec, Isidora Sekulic, Branko Copic i mnogi drugi.
Dana 17. decembra 1959. izabrana za dopisnog clana Srpske akademije nauka i umjetnosti, a 16. decembra 1965. za redovnog clana.
U cetvrtak, 11. februara 1993. godine, u svojoj 95. godini, u Beogradu je preminula Desanka Maksimovic. Sahranjena je u Brankovini kod Valjeva pored svog supruga Sergeja Slastikova Kaluzanina.

  Svijet je dozivljavala na poseban i topao nacin.Desankinu ljubav prema zivotu prati eticki stav i filozofija morala.Znacajne zbirke pjesama su:"Vrt detinjstva", "Zeleni vitez", "Gozba na livadi", "Nove pesme", "Pesnik i zavicaj" i "Zarobljenik snova".Vrhunac njenog pjesnickog stvaralastva je zbirka "Trazim pomilovanje".
Pjesma "Krvava bajka",u kojoj je opevana tragedija djaka kragujevacke gimnazije,spada u jedno od najpotresnijih svjedocenja o okupatorskim zlocinima nad nasim narodom u Drugom svjetskom ratu.
Proza i pjesme za djecu napisane su toplo i iskreno,neposredno i osjecajno. Omiljene zbirke pjesama najmladjih citalaca su:"Zlatni leptir", "Reka pomocnica", "Vetrova uspavanka", "Prolecni sastanak", "Cudo u polju", "Suncevi podanici", "Pisma iz sume", "Patuljkova tajna" i "Ako je verovati mojoj baki".
Desanka Maksimovic je bila i vrstan prevodilac pjesnika koji su po izboru motiva, pjesnickog senzibiliteta i lirske melodicnosti bili bliski njoj.O prevodjenju je govorila na ovaj nacin:"Ja sam zaljubljena u jezik,u rec.U rec i nepovezanu,onu iz recnika.A covek nikad dublje ne ulazi u to blago nego prevodeci i nikad dublje ne udje u sustinu neke pjesme nego kad mora da je prevede".
Ono sta je najbolje moze opisati je upravo slikovitost izraza i visok zamah maste.
Bila je pjesnikinja koja se mogla smatrati drugom majkom po ucescu u odgoju djece.Njene pjesme su sastavni dio svacijeg djetinjstva.
Odusevljavala je Stevana Raickovica,zato je i napisao kritiku "Djelo Desanke Maksimovic.
Njena pjesma, "Krvava bajka", predstavlja najbolje svjedocanstvo o teroru nad narodom u Drugom svjetskom ratu.