Biografija
Vojislav
IliC
je
roðen
14. aprila 1860. godine u
Beogradu, kao treæi sin pjesnika i politièara
Jovana Iliæa. Ometen bolešæu, srpsko-turskim ratom i slabim uspjehom prekinuo je
školovanje u treæem razredu i nikad nije završio nižu gimnaziju. Kasnije
je na svoju ruku pohaðao predavanja u Velikoj školi, aktivno uèestvovao u
književnom i politièkom životu studentske omladine, ali ispite nije polagao.
Sa braæom se vrlo rano opredijelio za književnost. Poèeo
je pjevati izmeðu 1872. i
1876. Veæ u jedanaestoj godini piše satiriène stihove protiv brata (Dragutina) i
iznosi ih pred oca i ostale ukuæane u svom rukopisnom listu „Havet“. Iz
dvanaeste godine postoje prvi saèuvani Iliæevi stihovi.
U poèetku je pisao u duhu Zmaja i Jakšiæa
(koji su, obojica, dolazili u kuæu
njegovom ocu), ali se ubrzo pod uticajem oca i njegove biblioteke, domaæih
uèitelja i ruskih dobrovoljaca u srpsko-turskom ratu, od kojih je nauèio ruski
jezik, preorijentiše na strane poetske uzore, koje mu pruža lektira najprije
ruske i klasiène poezije, pa zatim njemaèke, engleske i drugih književnosti. Za
Jakšiæevu kæerku Tijanu se oženio kradom, 14. novembra
1883. godine. Politièki je najprije simpatizer Radikalne stranke, zbog
èega
poslije Timoèke bune (1883.) ne uspijeva duže vremena da dobije državnu službu.
Izmeðu 1886. i abdikcije Milana Obrenoviæa (1889.) piše niz
politièkih i socijalnih
satira uperenih protiv Obrenoviæevske vlasti
i
vlade koja je vodila i izgubila rat protiv Bugarske. Na glas kao pjesnik izlazi
još
prije štampanja svoje prve zbirke pjesama (Beograd,
1887.). Druga zbirka izlazi mu opet u Beogradu 1889. godine. Novu zbirku za
Srpsku književnu zadrugu pjesnik je pripremao 1892. godine, ali nije
stigao da je izda. Niz proznih i publicistièkih radova pokazuju da je Iliæ imao
i polemièarskog dara. Izmeðu
1887. i 1889. pokazao je izvjesne znake udaljavanja od Radikalne stranke i
približavanja u nekim stavovima socijalistièkoj ideologiji Svetozara Markoviæa i
Mite Èeniæa. Poslije 1889. ovakva Iliæeva orijentacija slabi i on se, politièki
razoèaran, nalazi u idejnom bespuæu. Poslije 1889. godine prekida veze i sa
radikalima i prestaje da saraðuje u radikalnoj
štampi. Službovao je najprije
kao korektor Državne stamparije u Beogradu (1887.), pa kao
èinovnik našeg
konzulata u Solunu (1889.); pod radikalskom Pašiæevom vladom morao je da
emigrira iz zemlje u Rumuniju (1892.), gdje je bio uèitelj u našoj manjinskoj
školi u Turn-Severinu. Po povratku izvesno vrijeme je bez posla, zatim dobija
službu u Ministarstvu unutrašnjih poslova, kao pisar, pa u Monopolu duvana i
soli. Godine 1893. odlazi za pisara konzulata u
Prištini, na
èijem èelu se nalazio Branislav
Nušiæ.
Zbog slabog zdravlja bio
je primoran da se vrati u Beograd, gdje je i umro 19. januara
1894. godine.