O stvaralastvu

Ilic je pisao kratko vrijeme, svega petnaestak godina, ali je ostavio obimno i raznovrsno djelo. Za zivota je objavio tri zbirke pjesama (1887, 1889, 1892), kojima treba dodati i veliki broj pjesama rasutih po casopisima i zaostalih u rukopisu.

Savremeni pjesnik Slobodan Rakitic je rekao da  "Vojislavljeva poezija ne pripada samo jednom pjesničkom pokretu, vec sadrzi svojstva svih njih istovremeno, a to je karakteristicno gotovo za sve velike srpske i evropske pjesnike i klasiciste i romanticare.“

U predgovoru „Sabranih djela“ Vojislava Ilica iz 1921, koja su izasla u dva toma, Sima Pandurovic navodi kako se „Ilic moze uciniti blizak predromanticarskim pjesnicima, iako je on, po svom temperamentu, i prirodi blizi nasem romantizmu".

Ilicevo pjesnistvo se dijeli na
— klasicisticko - inspirisano grckom i slovenskom mitologijom, ali i mitologijom mnogih drugih evropskih i istocnih naroda („Bahus i Kupidion“, „Danaja“);
— romanticarsko - sa motivima iz proslosti i istocnjackim motivima; tu je izrazena zalost sto zivot brzo prolazi, dominantan je elegicni ton, izbija melanholicno osjecanje („Ljeljo“, „Pecina na Rudniku“);
— realisticko - koje se prilicno neuspjesno ostvarilo u satiricno-socijalnim pesmama, ali je zato visoke umjetnicke domete dostiglo u deskreptivnim pesmama (Sivo, sumorno nebo“, „Grm“);
— parnasisticko -  ostvareno je uglavnom na antickim motivima i obiljezilo je Ilica kao pjesnika evropske kulture („Tibulo“, „Himna vekova“)
— simbolisticko - u stvari je naslucivanje simbolizma; ostvareno je u samo jednoj, 1892, godini ; otkrilo je pjesnicko vizionarstvo Vojislava Ilica; sigurno je, da nije umro tako mlad, da bi bio pjesnik u duhu i rangu pjesnika evropske moderne („Kleon i njegov ucenik“, „Zapusteni istocnik“).

Simbolistickim pjesnistvom Ilic se najvise priblizio pjesnicima 20. vijeka, iako je pisao u 19. vijeku. U  pjesmi „Kleon i njegov ucenik“, ucenik se divi prirodi, a ucitelj mu kaze „Sve je samo simbol sto ti vidi oko“. Ovo podsjeca na francuskog pjesnika splina i camotinje, Sarla Bodlera, koji u svojoj pjesmi „Veze“ prolazi kroz sumu simbola.

Iako prilicno neuspjesne satiricno-socijalne pjesme,  pjesma “Maskenbal na rudniku” je dobro komponovana sa jasnim ciljem – ismijavanje loseg rezima obrenovicevske dinastije. Predstavljen je jedan bal na kome su gosti razne zvijeri: medvjedi, majmuni, macke, panteri... Ispod ovih maski kriju se odredjeni zvanicnici, medju kojima je i nacelnik pod maskom svinje. Nacelnik je upravo kralj Milan Obrenovic, a dama maskirana u policajca je njegova ljubavnica Artemiza Hristic. Na balu je jedina briga bila ko ce glumiti prosjaka, i “jedna mudra glava, resi zbrku celu: Ta nek dodje seljak u svome odelu”. Zbog svega ovoga je Vojislav Ilic mogao da zavrsi u zatvoru, ali ga je njegov otac spasio robije. Jos neke Iliceve satiricne pjesme su : “Kralj Poljske”,  “Kralj kocijas“ itd.  

Ljubavne pjesme sa motivom mrtve drage nisu tako ceste, ali najbolji primjer jedne takve jeste  pjesma „T“. Lirski subjekt stoji sa svojom draganom na jesenjem zutom liscu koje susti. Sustanje lisca predstavlja neku sumnju i prolaznost, a ovde je taj utisak pojacan cestim ponavljanjem suglasnika “s” i “c”,  koje daju jednu notu tajanstvenosti i straha pjesmi. Djevojka je blijeda, ukazuje se na brzu smrt. Ona umire, a on je uzalud doziva. Priroda je protiv njega – vjetar ga bije u lice, priroda cuti i ne vidi suze na njegovom blijedom licu. Pjesme sa motivom mrtve drage su jos i “Uveloj ruzi”, “Elegija” itd.
Pored svih ovih pjesama znacajno istupaju i njegove deskriptivne pjesme. “Zimsko jutro”  predstavlja sliku prave zimske idile. Prikazuje selo prekriveno snijegom - svi su jos u dubokom snu, samo se lovac zuri u polje i mami pse. Svjez jutarnji dah prelece dolinama, cuje se sum, kao da neko lomi granice.

Sjeta je glavno osjecanje koje se pojavljuje u pjesmi “Zapusteni istocnik”. Mnogi citaoci ne znaju sta znaci rijec “istocnik” pa zato prelaze preko ove pesme ostavljajuci je neprocitanu. Ilic je namjerno stavio ovu staru rijec za izvor kako bi jos bolje pokazao ljudski nehaj za ono sto im je nekad bilo vazno. Izvor je zarastao u travu, a nad njim je suva, krzljava kruska koja podsjeca na crnu ruku. Ovakav opis ruke podsjeca na tragicnu sudbinu. Pjesnik je nekad dolazio na izvor, gledao pastira kako goni stado, devojku kako dolazi po vodu, a sad se pita ko je mogao da preda tihi zubor istocnika zaboravu. Ilic nije htio da na klasican nacin pjeva o njegovanju starih vrijednosti, nego je prikazao propadanje istih kroz jednu sasvim malu, ali korisnu stvar – izvor. Poruka ove pjesme je da se tokom svog života, ne smiju zaboraviti ni kulturno naslijedje koje zubori vec vijekovima.

NAZAD