Gregor Mackintosh - Gitara, klavijature

Nick Holmes - Vokal

Aaron Aedy - Gitara

Stephen Edmondson - Bas gitara

Lee Morris - Bubnjevi

1991 - Gothic

1992 - Shades Of God

1993 - Icon

1995 - Draconian Times

1997 - One Second

1999 - Host

2001 - Believe In Nothing

Paradise Lost karijeru su započeli kao Death metal bend, ali su već na Gothic-u najavili svoju osobenost i specifičan stil. Nisko štimovane gitare, duboki vokali i orkestralni pasaži stvorili su mračnu atmosferu koja će uvijek krasiti njihove ploče. Shades Of God je predstavljao ogroman korak naprijed, sa sofisticiranijom svirkom i promišljenijim tekstovima, uz još veći odmak od death scene i postepeno kreiranje sopstvenog žanra. Icon nastavlja istim putem i predstavlja, bez ikakve sumnje, pravo remek djelo Gothic Metala, koje je višestruko nadmašeno na Draconian Times: prefinjenije melodije, inspirativni tekstovi i čvrsta ritam sekcija, uz Holmesovo mekše pjevanje, čine ovaj album uhu najprijemčivijim od dotadašnjih. Već veoma popularni bend sa One Second pravi veliki zaokret u karijeri, čineći dotad najveću metamorfozu: potpuno čisti vokali, veliki upliv klavijatura i ritam mašina u muziku izazivaju priče o komercijalizaciji benda, ali je bez obzira na to albumu priznat visok kvalitet, a neki ga smatraju najbolim albumom Paradise Lost-a (neki drugi misle da je to Shades Of God). Naredni album, Host, označio je izlazak grupe iz okvira Metala i upliv u vode Dark Rock-a. Zvuk na Host-u je u potpunosti inspirisan onim što rade Depeche Mode - elektronska podloga, malo ili nimalo gitara i čiste melodije, dakle nešto što je neminovno moralo izazvati razočarenje kod velikog broja fanova. Uz to, ni kritika nije mazila ovaj album, pa se očekivao povratak benda stilu koji im je donio veliki uspjeh - onom sa One Second-a. Believe In Nothing je uglavnom ispunio ta očekivanja i u suštini predstavlja spoj svoja dva prethodnika. Dakle, ponovo ništa za one koji su se benda odrekli 1997. godine.  Ipak, ni na posljednjem studijskom projektu PL nisu napustili svoje temeljna obilježja, koje ih čini jedinstvenim - iskrenu melanholiju, duboku prožetost svake note tugom, neizvjesnošću, depresijom, stihove obojene Holmesovim ličnim strahovima i tamnu zvučnu sliku koja sve to prati.