Prvi materijal za pisanje u istoriji izgrađivan je od biljke papirus. Papirus oko 2000. Godine prije nove ere pronašli Egipćani. Papirus je biljka slična trski, pripada porodici oštrika, naraste u visinu do 3 metra, stabljika mu je mekana I ponekad debela kao ljudska ruka. Na vrhu stabljike nalaze se grane koje liče na raščupanu I neurednu kosu. Listovi papirusa su maleni a korijenovi snažni.
Rimski istoričar Plinije ostavio je zapis o tome kako se proizvodi papirus. Stabljike biljke papirus cijepane su u vrpce, koje su potom ravnane. Središnja vrpca bila je najšira, te prema tome I najkorisnija.
Vrpce su zatim redane jedna pored druge, a preko njih su, pod pravim uglom slagane druge vrpce. Takvi slojevi papirusa potom su lijepljeni blatnom vodom Nila ili ljepilom od pšenična brašna. Listovi što su dobivani na taj način, poslije toga udarani čekićem ili su prostirani na sunce da se osuše.
Papirus je neko vrijeme bio jedan od glavnih izvoznih proizvoda Egipta. Na primjer, svi diplomatski dokumenti ispisivani su na papirusu sve dok ga nije istisnuo pergament. Svaki komad papirusa obilježavan je posebnim pečatom kako bi se time potvrdila njegova vrijednost.
Od vitkih stabljika papirusa izgrađivane su košare, a od debljih stabljika čak I jedra. Jedro ili srž papirusa, kad se skuha, predstavljalo je hranu za siromahe, a kad se osuši upotrebljavao se kao gorivo. Iz svega ovoga se vidi koliko je ova biljka u staro doba bila korisna.
