Pojam kulture masovnog društva i njene karakteristike

Kultura masovnog društva jedan je od najzanimljivijih fenomena u savremenoj kulturi. Za nju je uobičajen i termin “Masovna kultura”, mada mnogi sociolozi i teoretičari uviđaju da taj termin nije sasvim adekvatan i zbog toga prema njemu gaje izvesne rezerve. Takve su rezerve uglavnom opravdane i to iz više razloga. Navešćemo, u prilog ovakvom stavu, mišljenje jednog od poznatijih teoretičara kulture, profesora sociologije na univerzitetu u Čikagu, Edvarda Šilsa. Evo njegovog objašnjenja zašto termin “masovna kultura” nije moguće u potpunosti prihvatiti: “Ja imam izvesne rezerve o upotrebi termina masovna kultura zato što se on odnosi istovremeno i na materijalna i na kvalitativna svojstva kulture, na socijalni položaj (“status”) njenih potrošača i na sredstva pomoću kojih se ona prenosi (M. J. - tj. sredstva takozvanih “masovnih komunikacija”). Zbog ovih triju stvari treba potražiti odgovor na tri pitanja koja se odnose na ova tri faktora. Na primer, tekući pojam “masovna kultura” ne bi bio dozvoljen zbog činjenice da u mnogim zemljama i ne samo danas, vrlo veliki delovi elite koriste takozvanu “mediokritetnu” i “brutalnu” kulturu. Isto tako treba potražiti odgovor na važno pitanje: da li masovni mediji mogu da prenesu dela više kulture i da li oni kulturni žanrovi koje su razvila ta sredstva masovnih medija mogu u izvesnim prilikama da postanu kreativni i da time postanu sastavni deo više kulture? Takođe, time se ne uzima u obzir očigledan fakat da je često ono što se stvorilo u okviru žanra visoke kulture u stvari krajnja osrednjost po kvalitetu. Za sada ja nemam zadovoljavajuće termine da razlikujem tri različita nivoa kulturnih sadržaja. Za najviši nivo kulture ja sam upotrebljavao izraze “visoka”, “rafinirana”, “doterana”, “prava” ili “ozbiljna”; za drugi nivo: “vulgarna”, “mediokritetna” ili “osrednja”, a za najniži: “niska”, “brutalna” ili “površna” ili “prostačka”. Nijedan od ovih izraza nije najsrećniji niti adekvatniji. Kao što se vidi i samo obrazloženje je krcato mnogim pojmovima i shvatanjima koja su očigledno vrednosnog karaktera. Ali je jasno da je Šils uviđao neadekvatnost kritičkog termina. On je, doduše, mislio da su osnovne kategorije kulturnog života u svim društvenim sredinama podjednake, međutim da ipak postoje i izvesne razlike koje dozvoljavaju izdvajanje tri nivoa kulture. Ove se razlike, shodno njegovom mišljenju, mogu praviti na osnovu sledećih kriterijuma:
1. varijacija u obradi kulturnog sadržaja;
2. sposobnosti za izražavanje tih sadržaja i
3. sposobnosti za prijem kulturnih sadržaja.
Na osnovu ovih osnovnih kriterijuma, i kad se uzmu u obzir još i ostali mogući estetski, intelektualni, moralni standardi, mogu se, prema njegovom mišljenju razlikovati sledeća tri nivoa kulture:
a) takozvana “viša” ili “rafinirana” kultura koja se odlikuje ozbiljnošću svoga sadržaja tj. centralnih problema sa kojima se bavi, saglasnošću njenih percepcija, suprotnošću i bogatstvom osećanja, koje izražava. Pod proizvodima ove, visoke kulture on podrazumeva: poetska dela, novele, filozofiju, naučne teorije i istraživanja, statue, slike, muzičke kompozicije, njihove obrade i tekstove kao i izvođenje pojedinih komada, istoriju, ekonomiju, socijalne i političke analize, arhitekturu i veštine;
b) kategorija “osrednje” kulture podrazumeva takva dela koja se ne mogu meriti standardima korišćenim za dela visoke kulture, uprkos aspiracijama njihovih autora. Mediokritetna je kultura manje originalna od visoke, ali je zato u većoj meri reproduktivna. Ona raspolaže istim kulturnim rodovima kao i sama visoka kultura, ali pored njih ima još i neke druge, kao što su, na primer: muzičke komedije. To se objašnjava time što se za ovaj žanr, muzičkih komedija, koji je po nečemu osoben, još nije zainteresovao dovoljan broj onih talenata koji bi bili sposobni da ga uspješnije obrađuju:
v) treći nivo je “brutalna” kultura, čija je bitna odlika da je njena simbolička obrada još elementarnija po stepenu. Neki od njenih žanrova su identični sa žanrovima visoke i srednje kulture, ali su ostali potpuno drukčiji. U takve spadaju, na primer, spektakli i igre (revije, boks, konjske trke i slično), kao i neposrednije ekspresivne aktivnosti sa minimalnim simboličkim sadržajem. Dubina njihovog prodora je takođe minimalna gotovo uvek zanemariva, suptilnost je potpuno otsutna, a jednostavnost opažanja i osetljivosti joj je opšta odlika.
I, mada je ovakva podela kulture na tri nivoa problematična, a naročito s obzirom na kvalifikovanje tih nivoa (jer, kao što smo rekli, to kvalifikovanje može istovremeno značiti i vrednovanje), ovakvu podelu su u osnovi prihvatili i neki drugi teoretičari masovne kulture, ali su tim nivoima dali drukčije nazive. Tako je u SAD odomaćena još jedna podela na tri kulturna nivoa, ali je ta druga tipologija još poznatija. To su tri nivoa koji se zovu: “Highbronj” “Middlebronj” i “Lonjbronj”.

Nazivi su došli od odgovarajućih engleskih izraza u kojima “bronj” označava u bukvalnom smislu “čelo”, a u prenesenom - nivo inteligencije, odnosno opšti duhovni nivo. Prema tome bi se u našem jeziku ovi termini mogli prevesti približno kao kultura ljudi visokog, srednjeg i niskog duhovnog nivoa odnosno ukusa. Pomenutu podelu je prvi zvanično uveo Rasl Liniz. Polazeći od jednog u osnovi kulturalističkog gledišta, on je tvrdio da se stare socijalne razlike na bazi društvene strukture i stratifikacije sve više gube, a da se na mesto njih ostvaruje sve više jedan novi vid struktuiranja, na bazi ukusa kao estetske kategorije i na bazi intelektualnih pretenzija ljudi. “Ukus je naše lično uživanje, naša privatna dilema i naša javna fasada”, govorio je Liniz.
Bilo je mnogo diskusije o tome kakve su kulturne karakteristike onih nivoa, ali zadovoljavajućih definicija i odgovora na to pitanje nije bilo. Verovatno zbog toga što je i sama tipologija veštačka i usiljena. Na pitanje “šta je to highbronj”? I kakav je njegov kulturni profil Edgar NJallace je odgovorio jednom holivudskom novinskom reporteru: “To je čovek koji je pronašao da postoji nešto još interesantnije od žena”, aludirajući time na niski nivo duhovnih pretenzija ljudi koji jedino zadovoljstvo i razonodu nalaze u seksu. Na to isto pitanje je A. R. Herbert odgovorio da je to “ona vrsta ličnosti koja gleda u kobasice a misli na Pikasoa”. No Liniz smatra da ovom nivou kulture pripadaju oni ljudi koji su stalno zaokupljeni problemima kulture, te i najsvakodnevnije aspekte svoga života povezuju sa kulturom “počev od svoga aparata za brijanje pa sve do oblika bočice u kojoj drže svoje pilule za spavanje”. I u najbanalnijim predmetima oni traže lepotu i dubinu, isto onako kao i u samim umetničkim delima. Sami, nisu većinom stvaraoci kulturnih vrednosti, ali predstavljaju kategoriju “elitnih” potrošača avangardne umetnosti i nauke. NJihov značaj leži u tome što stvaraju atmosferu oko kulturnih kreatora i intelektualaca, osnivaju institucije na koje se oslanja ovaj tip odnosno nivo kulture. Na ostalu kulturu oni gledaju s visine, superiorno, kao sa sopstvenog Parnasa. Oni rade vredno, čitaju mnogo, putuju dosta i slušaju veoma pažljivo - da bi zadovoljili svoju radoznalost. NJihov je ukus usredsređen na kritiku kritičara. Borbeniji među njima nemaju nikakve tolerantnosti prema neprijateljima i ne trpe frivolnost u umetnosti. Oni smatraju da se njihova funkcija sastoji u tome da zaštite kulturu i umetnost od trgovine odnosno komercijalizma, iako je objektivno veoma teško reći danas šta je u kulturi i umetnosti ozbiljno, a šta opet nije.
Na drugoj strani, pripadnici ovog nivoa imaju više razumevanja za onaj nivo kulture koji se naziva “lonjbronj” i za neke kulturne sadržaje i forme najnižeg nivoa (kao što je, recimo, džez). To obično obrazlažu time što su takvi sadržaji i forme najčešće spontani izrazi narodne kulture, što nipošto nije slučaj sa osrednjim nivoom “middlebronj”. Smatraju da, za razliku od srednjeg nivoa, pripadnici onog najnižeg imaju primitivni ali ne i iskvareni ukus. Oni se tj. ti pripadnici najnižeg kulturnog nivoa, bar trude da dopru do kulture najvišeg nivoa, dok “middlebronj” nastoji da zamagli granicu, između ozbiljnog i frivolnog, između punog sadržaja i lakog. Posedujući zdravi instinkt, pretstavnici najnižeg nivoa vole nešto, ali ne kao umetnost, već kao neposredno lepe stvari i pojave i ne brinu se mnogo za to da saznaju to što vole i da saznaju zašto to vole. NJihov spontani ukus zna samo da je nešto “lepo”: lepi bluz, lep zalazak sunca, lepa žena i tako dalje i sve to bez mnogo refleksija, asocijacija, pa dakle ni iluzija i bez pretpostavki i hipoteza o tome šta bi sve ono što je kao takvo doživljeno imalo da znači. Umetnost, koju ovi ljudi stvaraju, ima neposredno i naivno zadovoljstvo (narodna muzika, naivno slikarstvo, igre, cirkus i slično). Dakle nešto orfeumsko u osnovi.
Kad tako stoji stvar, kako je ocenjuju pripadnici “highbronj”, oni nalaze da ima dovoljno razloga i da su ti razlozi dovoljno ozbiljni, da se okrenu sa svom srdžbom protiv kulture osrdnjosti, kao protiv površnosti, surogata i kiča. Jer, nosioci ovih poslednjih proizvoda su u prvom redu imitatori i trgovci kulturnim i umetničkim vrednostima.
Pomenuto shvatanje i klasifikacija kulturnih tipova su veoma uvreženi na Zapadu i gotovo su se pretvorili u stereotip. U takvom kontekstu se na Zapadu, kad se govori o “masovnoj kulturi”, najčešće misli baš na ovu mediokritetnu kulturu tj. kulturu osrednjosti. Pa ipak tu ima mnogo predrasuda i kabinetskih rezonovanja, nepravednih optužbi i suvišnog samohvalisanja, ostaje činjenica da se u moru navedenih zapažanja može utvrditi i prisustvo dosta velikog broja tačnih elemenata.
Uzimajući u obzir sve ono što je dosad izloženo o prirodi posmatrane pojave, čini nam se da je ispravnije govoriti o kulturi masovnog društva, nego o “masovnoj kulturi”. Naravno, ukoliko problem leži u terminu. A kao što to obično biva, on u većoj meri leži u sadržaju nego u terminu. I zato, bez obzira na eventualne rezerve prema terminu, koje su kako izgleda neizbežne, pređimo na sadržinsko određivanje kulture masovnog društva. Taj postupak zahteva najmanje dve operacije: prvo, da se definiše sam pojam masovnog društva, a zatim, da se bliže odrede odlike kulture toga masovnog društva.
Što se prvog problema tiče, sociolozi su manje-više saglasni u tome (iako postoje razlike u nijansama) da savremeno masovno društvo karakterišu sledeće odlike:
a) porast stanovništva u savremenom svetu (uključujući i takozvane “demografske eksplozije” tj. naglo povećanje broja stanovnika u izvesnim delovima sveta);
b) sve intenzivniji procesi urbanizacije i složenost života u vezi s tim;
v) mehanizacija i automatizacija proizvodnog sistema;
g) promene socijalne i političke strukture mnogih zemalja;
d) porast nivoa životnog standarda u proseku;
đ) povećanje količine, kao i promena načina korišćenja tzv. slobodnog vremena, kao posledica tehnoloških promena.
Takvo društvo, koje varira od slučja do slučaja, a ipak pokazuje neke zajedničke osobine poseduju kulturu koja je u mnogo čemu specifična. Ako se pristupi analiziranju društvene sadržine odnosno sociološkog ekvivalenta kulture masovnog društva, onda se mogu uočiti sledeće njene karakteristike, bar u osnovi: 1. Ova kultura nagoveštava i pokazuje sve snažnije smanjenje socijalne distance i pregrada u oblasti kulture između pojedinih društvenih grupa (klasa, staleža, slojeva, profesija i slično); 2. kultura masovnog društva znači istovremeno traženje i pojavu masovnog potrošača kulturnih dobara, što praktično vodi, sa manje ili više uspeha ka proširenju kruga publike, a u izrazito povoljnim slučajevima i stvaranju kvalitativno nove publike; 3. neprestano povećanje stepena internacionalizacije i kosmopolitskog karaktera kulturnih vrednosti (kako materijalnih tako i duhovnih); 4. sve dublje prožimanje i uzajamna uslovljenost kulture i tehnoloških inovacija u industrijskom društvu, što je sa svoje strane praćeno odgovoravajućim povećanjem slobodnog vremena koje se koristi za kulturne aktivnosti kao i promenama u strukturi njegovog korišćenja; 5. promene u postupku i procesu kulturne selekcije (izbor ili nametanje kulturnih vrednosti koje vrše institucije ili pojedinci: posrednici, menadžeri, impresariji i slično); 6. pomeranja u sistemu kulturnih vrednosti i rangu njihovog značaja; 7. pojačana komercijalizacija kulturnih vrednosti; 8. pretežno reproduktivni karakter i sve manje produktivni karakter kulture masovnog društva. Pošto je masovna kultura samo jedan vid subkulture sa već nabrojanim odlikama, biće potrebno da se bliže i svestranije analiziraju neke od ovih odlika. Prva od onih koje smo pomenuli, a prema kojoj se stalno smanjuju socijalna distanca i ublažuju pregrade između pojedinih društvenih grupa, pokazuje da se to u savremenoj kulturi ostvaruje na različite načine, ali naročito ispoljavanjem jedne pojave koju su istraživači i teoretičari nazvali “homogenizacijom” kulture.