Ujednačavanje ili “homogenizacija” kulture i vrste ujednačavanja

U stvari pod ujednačavanjem ili homogenizacijom se podrazumeva ne samo nestajanje ili ublažavanje socijalnih i kulturnih razlika posredstvom kulture, nego i sam proces kvalitativnog ujednačavanja različitih nivoa kulture (koji, ma koliko bili pogrešno klasifikovani, ipak stvarno postoje).
Od teoretičara kulture koji su se naročito i posebno bavili ujednačavanjem odnosno “homogenizacijom” kulture treba pomenuti Karla Manhajma, Dvajta Makdonalda, Antoninu Klosovsku, kao i Klementa Grinberga.
Karl Manhajm je, izučajavući istorijsku perspektivu razvoja kulture, primetio da je hijerarhija društva koja je prožimala čitav sistem društvene organizacije, a koja se ispoljavala u postojanju društvenog odstojanja između pojedinih društvenih grupa, uticala na to da se i u samoj kulturi formiraju odgovarajuće distance. Tako je konstatovao postojanje distance između duhovne i svetovne kulture, između “više” i “niže” kulture, između poezije i likovnih umetnosti. Slične tendencije je zapazio i Varner Zombart, tvrdeći da u oblasti kulture postoji naročita vrsta vrednovanja, a koja se ispoljava u tome što se u umetnosti više cene predmeti koji služe višim ciljevima, a manje se cene predmeti koji služe zadovoljavanju nižih, manje sublimiranih ciljeva. Karl Manhajm je istakao princip o smanjivanju razlika (dedistanciranju) i tvrdio da, na primer, mrtva priroda koja predstavlja povrće ne mora biti umetničko delo niže vrednosti nego li slika madone.
Zasluga je Karla Manhajma u sociologiji kulture i umetnosti u tome što je on objasnio delimično i proces opšteg kulturnog razvoja nagoveštavanjem ideje da se grublje kulturne distance zamenjuju finijim, blažim distancama. Tako možemo shvatiti da u modernoj kulturi iščezavaju postepeno grube distance i to omogućuje ujednačavanje kulture masovnog društva.
Prema ideji o smanjivanju kulturnih distanci poezija je, na primer, u antičkom društvu bila više cenjena nego likovne umetnosti samo zahvaljujući tome što su likovne umetnosti (naročito vajarstvo) bile u većoj meri vezane za obavljanje fizičkog rada. Kasniju distancu u umetnosti koja je počivala na vrednovanju predmeta koji su umetnički prikazivani, a koja je bila dosta gruba, zamenila je distanca u načinu umetničkog predstavljanja zavisno od izražajnih sredstava, tehnike i umetničke forme dela. To je već sugeriralo ideju prema kojoj će u kulturi masovnog društva neminovno doći do izvesnog ujednačavanja dela nejednake vrednosti i različitog umetničkog dometa.
Dvajt Makdonald je sa svoje strane prezrivo gledao na proces ujednačavanja kulture u masovnom društvu. Šta više on je uveo termin “homogenizacija”, aludirajući na trivijalnost kulturnih proizvoda masovne kulture. On je taj proces ujednačavanja, i u skladu sa takvim shvatanjem, uniformisanja kulture - upoređivao sa tehnologijom prerade mleka i smatrao je da homogenizacija kulture u stvari preti stagnacijom, jer se kultura, budući homogena, ne može dalje razvijati već samo masovno koristititi i upotrebljavati od strane potrošača. Tim povodom on je pisao:
“Slično kapitalizmu XIX veka, masovna kultura je dinamična, revolucionarna snaga, koja ukida sve stare barijere među klasama, tradiciju, ukus i rastapa sve kulturne razlike. Ona meša sve, stvarajući ono što bi se moglo nazvati homogeniziranom kulturom, slično procesu homogenizacije mleka, koji razbija guste čestice mleka i stvara od njih kompaktnu masu. Ona stoga razara sve vrednosti, pošto pravo rasuđivanje podrazumeva razlike. Masovna kultura je veoma demokratska, ona apsolutno odbacuje sve razlike nasuprot ili između bilo čega i bilo koga. NJena vodenica sve melje i sve je zaista i konačno samleveno”. Makdonald je to ilustrovao na primeru američkog ilustrovanog časopisa Life (“Život”), čiji sadržaj obuhvata i meša tako različite stvari kao što su: ozbiljna izlaganja o atomskoj teoriji pored podataka o ljubavnom životu Rite Hejvort, fotografije izgladnele korejanske dece u toku rata pored jubilarnog članka redakcije posvećenog 80 rođendanu Bertrana Rasla, novu spoljnu politiku DŽona Fostera Dalasa pored Keriminog “maratonskg” poljupca, koji treba da označi prvoklasnu filmsku senzaciju, i tako dalje, sve u istom tonu.
Međutim, dok Makdonaldov stav prema homogenizaciji kulture masovnog društva (alias: “masovne kulture”) pokazuje prvenstveno emocionalnu i vrednosnu stranu tog odnosa, Klosovska ulazi nešto dublje u analizu procesa homogenizacije koja se odigrava u krilu kulture masovnog društva. Ističući da se taj proces može posmatrati sa dva različita stanovišta: objektivnog i subjektivnog, od kojih prvo obuhvata sadržaje elemenata širenih preko tehničkih sredstava omasovljenja kulture bez obzira na njihovu potrošnju, a drugo prvenstveno one elemente koji se odnose na potrošnju od strane masovne publike, Klosovska razlikuje tri vrste ujednačavanja u kulturi masovnog društva:
1. ujednačavanje koje pojednostavljuje (vrstu koju bismo mogli da nazovemo simplifikatorskom homogenizacijom);
2. imanentno ujednačavanje (ili homogenizaciju) i
3. mehaničko odnosno tehničko ujednačavanje.