Infantilna regresija i hiperstimulacija

Sa svoje strane homogenizirajući efekat kiča vrši izvesna pomeranja i u strukturi publike, naročito s obzirom na uzrast tj. doba starosti. To je pojava preranog sazrevanja dece, na jednoj, i odgovarajućeg infantilizma odraslih, na drugoj strani (Dvajt Makdonald). Naime, budući da nema dovoljno proizvoda kulture koji su saobraženi potrebama specijalne publike (dece, odraslih, muškaraca, žena i dr.), a to je jedna od odlika kičerske proizvodnje, događa se da se deca često nađu pred kulturno umetničkim sadržajima koji ne odgovaraju njihovom uzrastu, već samo uzrastu odraslih i obratno. I tako nastaje stapanje publike, uz istovremeno brisanje granica starosti kao kriterijuma za diferenciranje publike, što sa svoje strane izaziva:
1. infantilnu regresiju odraslih, koji, nesposobni da se bore naprezanjima i složenošću modernog života, beže od tog života pomoću kiča (tj. okreću se kiču i u njemu nalaze neku vrstu kompenzacije, a ovaj sve više potvrđuje i uvećava stepen njihovog infantilizma);
2. ”hiperstimulacija” dece, pojava koja je suprotna infantilizmu odraslih, a ispoljava se u tome što se deca, našavši se i nehotice pred sadržajima koji su namenjeni odraslima, počinju prerano da se interesuju za novu problematiku i “sazrevaju” suviše rano. Maks Horhajmer (Max Horkheimer) je to izrazio na sledeći način: “Prestao je da postoji razvitak. Dete sazreva takoreći čim prohoda, a odrastao čovek ostaje uvek na istom nivou”. Zahvaljujući infantilizmu, ljudi koji bi morali biti ne samo fizički nego i mentalno zreli, postaju ili ostaju “mamine maze” i pretvaraju u patologiju sentimentalno obožavanje majke. U eri kulturnog infantilizma, kako ocenjuju stvar neki američki kritičari, moglo bi se reći da je, na primer simbol Amerike pre Peter Pan nego “Ujka Sam”.

Slična pomeranja u strukturi publike pod uticajem kulturnih draži dovode i do nekih drugih poremećaja: do feminiziranja muškarca, do toga da žene postanu muškobanjaste.
Sve je ovo dalo povoda Dvajtu Makdonaldu da formuliše sledeću prognozu koja se tiče daljeg razvoja kulture masovnog društva i ”vrhunske” kulture koja bi trebala da se suprostavi prethodnoj: “budućnost visoke kulture - mračna. Budućnost masovne kulture: mračnija”.
Uzevši stvar u najopštijim i krupnim potezima, američkim teoretičarima kulture masovnog društva se može zameriti to što oni najčešće vide samo negativne strane ove kulture i što je gledaju suviše crno. Oni su, sa vrlo retkim izuzecima, skloni da zanemare sve ono što je pozitivno u njoj, a te posledice jesu ili mogu biti grandiozne po svome uticaju na društvo. Tako, na primer, činjenica da kultura postaje, zahvaljujući sredstvima masovnih komunikacija, internacionalna, kosmopolitska da izlazi iz lokalnih i regionalnih začaurenosti, da najvažnija otkrića postaju takoreći u toku dana svojina celog čovečanstva - sve te i slične pozitivne posledice se obično zanemaruju. Slično stoji stvar i sa zabavnom funkcijom odnosno funkcijom razonode, koja igra značajnu ulogu u kulturnom životu savremenog društva.
Ne bi međutim, bilo pravedno ako se ne shvati da zaista postoje i osnovi za nepoverenje prema nekim pojavama u kulturi masovnog društva. To naročito treba imati u vidu s obzirom na činjenicu da osnovni kriterijumi masovne kulture u određenim uslovima postaju: uspeh kod publike i komercijalni efekat. To se naročito primetno izražava u onim granama kulture odnosno umetnosti koje po svojoj prirodi bivaju više vezane za tržište. U takve umetnosti spada, recimo, film i zbog toga se naročito u ovoj oblasti zapaža da se zbog uspeha kod publike, koji, opet, sa svoje strane treba da obezbedi i povoljan komercijalni plasman, ostvaruje potiskivanje ličnosti odnosno pojava koju obično nazivaju depersonalizacijom ličnosti. Nekada se to čini na taj način što se najkreativnije ličnosti potiskuju u drugi plan (na primer: glumci ili književnici, kao pisci scenarija na filmu), a razne tehničke, poslovne organizacione i druge ličnosti, koje kao menadžeri posreduju i prezentiraju umetnička dela publici, dobijaju vodeće položaje i vode glavnu reč u usmeravanju daljeg razvoja filmske umetnosti (na primer: producent, direktor, impresario, reklamni agent i masa drugih sa funkcijama ove vrste, kako to veoma suptilno pokazuje u svojoj analizi Hortense Ponjdermarker, u članku pod naslovom: Holivud i SAD i u okviru svoje knjige koju je posvetila ovim problemima a koja se zove Holivud - fabrika snova.
Ovaj isti autor je pokazao veoma dobru obaveštenost i u pogledu drugih vidova obezličavanja koji su se odigravali ili se odigravaju u Holivudu, a zna se da ni ostali filmski gradovi i centri nisu imuni od pomenutih deformacija. To je proces unutrašnjeg cepanja ličnosti i narušavanja njenog jedinstva pod uticajem pritisaka koje na nju vrše različite grupe i interesi.
Pomenuti proces obezličenja uslovljen je najpre nekim opštim faktorima, a na ove se zatim nadovezuju i neki posebni. Uostalom, dajmo reč autoru Hortense Ponjdermaker i neka ona sama bude svoj sopstveni glasnik. Prema njenim rečima, opšta je karakteristika društva u našem vremenu da ono živi u “veku zabrinutosti”. Sadašnje generacije su upoznale drugi svetski rat, ali se još boje mogućnosti trećega. Izmenili su se odnosi među bivšim saveznicima i među bivšim neprijateljima. I privrede najsnažnijih nacija boje se recesija i nezaposlenosti. Živeći u svetu koji se brzo menja, ljudi veruju u progres, ali nisu uvek sigurni da će se sve svršiti hepiendom.
Čovek postaje beskrajno usamljen. Mada su fizički kontakti među pojedincima sve učestaniji, oni postaju sve bezličniji. U gradovima su ljudi okruženi većinom sve samim nepoznatim drugim ljudima koji sede pored njih u tramvaju, autobusu, metrou. Položaj na tržištu je takođe bezličan: vi ne znate ko je proizveo robu koju vi trošite, ali takođe ne znate ko će upotrebljavati ono što ste vi stvorili. Preko radija slušate glas ljudi koji vam govore o najintimnijim domaćim temama ili vam formiraju mišljenje o najvažnijim međunarodnim događajima. Od rođenja do smrti čovek je povezan uzajamnim obavezama i recipročnim dužnostima prema članovima svoje rodbine. Ali, i to je paradoksalno, on je za svoje rođake povezan u većoj meri svojim spoljašnjim, biološkim osobinama, na primer - polom, nego ostalim svojim ličnim osobinama. Američki radnici, tvrdi H. Ponjdermaker, doživljavaju silaznu socijalnu pokretljivost i sve se više sužavaju mogućnosti za društveno napredovanje radnika. Moderni čovek živi u svetu koji je teško razumeti. On napreduje i ostaje bez posla, uključujući se neminovno u ekonomske cikluse kretanja o kojima ekonomisti govore učenim rečima o uzrocima i posledicama. Ali, prosečni čovek vidi samo efekat i potpuno je zbunjen kad su u pitanju uzroci.
U samom Holivudu vlada još veća konfuzija i zabrinutost nego u društvu koje ga okružuje. Holivud, čak, nije odraz toga društva nego u većoj meri njegova karikatura. I u uslovima kada su čisti profiti bili ogromni svako je bio zaplašen, a pogotovu u uslovima kada su strana tržišta postala teže pristupačna za holivudske filmove. Takmičenje sa evropskom filmskom industrijom i promene ukusa smanjuju profite a povećavaju paniku. Zabrinutost hvata svakoga, počev od izvršne službe pa sve do trećeg asistenta direktorovog. Nema više stoprocentnih profita filmskih studija. U takvim uslovima nema uvek zgodnih i održivih rešenja. Takva situacija, opet nagoni neke da se opredeljuju za rešenja tipa laisser-faire, dok drugi toj taktici suprostavljaju planiranje, ali ni jedna od suprotnih strana nije stvarno sigurna u sebe, niti u eventualni uspeh svoje taktike. Međutim, kako kaže jedan od protagonista holivudskog filma - NJilliam NJiler, baš takva situacija zahteva filmske radnike sa suprotnim osobinama to jest one koji imaju samopouzdanja i hrabrosti i koji će biti spremni da iskoriste šansu i da stvore nove filmove, nove vrednosti, a ne da prave “sigurne” filmove na bazi već uhodanog iskustva, lišene snažnih i smelih ideja. A “najsigurnija” je u stvari osrednjost filmova koje proizvode filmski mediokriteti. Na kraju se pokaže da oni koji ne veruju u publiku, obično ne veruju ni u sebe same.
Pošto je i u tradicionalnoj filmskoj industriji bilo agresivnih ponašanja, lako je razumeti da u modernoj filmskoj industriji agresija postaje sve nemilosrdnija, uprkos kamuflaži i dvoločnosti, sakrivenim u kurtoaznom ophođenju i oslovljavanju sladunjavim titulama “Darlings” i “Snjeetheart” (“dragi”, “dragana”) i uprkos skupocenim poklonima, koktel partijima i luksuznim prijemima. Ali mržnja i agresija dolaze sa treskom. To snalazi podjednako i one koji fabrikuju naše “dnevne snove” i one koji ih troše. Mnogi ljudi u tom društvu doživljavaju visok nivo frustracije, ali su nesposobni da to javno izraze ili zbog socijalnog pritiska koji se na njih vrši ili zbog unutrašnjeg straha. To sve postaje još izrazitije kad se Holivud sukobi sa postojećom puritanskom tradicijom, kao i sa cenzurom i religijom, koje filmskoj industriji žele da nametnu, a često i nameću čitav niz tabua.
Osim toga u Holivudu sve više dobija pravo građanstva jedan drugi vid vrednovanja: ne samo predmeti, nego i ljudi i filmovi, odnosno njihova umetnička vrednost, procenjuje se novčanim ekvivalentom. Sem retkih izuzetaka, civilizacija biznisa vrednuje filmove prema tome koliko je novaca u njih uloženo (podsetimo se na film Kleopatra, sa Elizabet Tejlor i Ričardom Bartonom). Ovaj sukob između ljudskih i vlasničkih prava, kao što podvlače mnogi autori, stvorio je puno drama u američkom životu. U Holivudu je pojam civilizacije biznisa dospeo do krajnosti: imovina je postala mnogo važnija od čoveka i ljudske vrednosti moraju da izdrže tešku borbu da bi opstale. Ali, dok su u stvarnosti heroji Holivuda baš oni koji imaju najviše novaca, u filmovima često nailazimo na prikazivanje suprotne krajnosti: junak ili junakinja mogu biti bogati, no bogatstvo im ne donosi takav položaj. Često se pokazuje kako se obožava sirota, mala devojka, koja raskida sa luksuzom da bi se udala za siromašnog junaka koga voli. Holivud sentimentalizuje ljubav, jer je ova u filmovima uvek važnija od bogatstva. S druge strane: mnoge ličnosti na filmu su bolje odevene i žive luksuznije, udobnije, nego u stvarnom životu.
Sve ove informacije o karakteru života u Holivudu, kao i o atmosferi u kojoj se stvara, pisani su tako da gotovo neposredno ilustruju onu poznatu teoriju o reifikaciji, ponikloj na bazi Marksovog shvatanja, a prema kojoj stvari zarobljavaju ljude u kapitalističkom sistemu društvenih odnosa.
Kad se još bliže priđe problemima uzroka koji su uticali na stvaranje atmosfere koju je H. Ponjdermaker opisala, onda postaje još jasnije stanje u koje filmska umetnost zapada. Ona, naime, tvrdi da se jedan deo razloga i uzroka za ovakvo stanje može naći u skrivenoj dvoličnosti aparata koji kontroliše sadržaj filmova i koji hoće da prikrije sve sopstvene ciljeve gotovo potpunom negacijom ekonomskih motiva, koji su inače i neosporno dominantni u američkom društvu. Ili, što je takođe verovatno kao dopunski razlog, ti ljudi misle da publika očekuje od njih podcenjivanje snage ekonomskih motiva u korist sentimentalnih. Navedeni, kao i drugi nepoznati razlozi se ne moraju uzajamno isključivati.
Osim toga: dok filmska sredina favorizuje najnovija otkrića u oblasti boje i zvuka, kao i tehnike uopšte, istovremeno koči prodor novih ideja od strane pravih umetnika, na koje se vrši strahoviti pritisak da rade pod neprikosnovenim rukovodstvom biznismena. Mnoge društvene organizacije Holivuda su dozvolile biznismenima da prevaziđu svoje kompetencije i da u oblasti umetnosti izvrše zamenu umetničkih svojim sopstvenim vrednostima. Čak se prave “crne liste” onih umetnika koji neće da rade po zapovestima i direktivama biznismena. Borba između nezavisnih i organizacija pojedinih filmskih studija uvek traje. Biznismeni po pravilu nemaju razumevanja niti uvažavanja za sposobnost umetnika, delom iz neznanja a delom iz želje da se vlada ljudima kako bi se moglo ovladati željenim stvarima i odnosima. To se, kao što je poznato, često zavržšava raznim poremećajima ličnosti umetnika, a katkada i samoubistvima.
S druge strane: isti uzroci izazivaju drukčije posledice s obzirom na publiku. U mehanizovanoj i automatizovanoj proizvodnji, ličnost radnika-proizvođača se sve više gubi i to ga sve više odvaja od celine. Vrhunac ironije je to što se kod takvog radnika javlja pokušaj bekstva u carstvo fantazije i dnevnih snova. To znači da uslovi života istovremeno pripremaju pojedince za uključivanje u filmsku publiku. U ovakvom sistemu ima malo mesta za razvoj individualnosti.
Ove i slične okolnosti, kako piše Ralf Barton Peri, sužavaju obim slobode ličnosti, zato što se i na publiku i na umetnike vrši pritisak da prihvate ponuđene vrednosti. A pošto su one jedine tj. pošto nemaju alternativa, i pošto je sloboda izbora bitna karakteristika svake slobode uopšte, razumljivo je da sve navedene okolnosti doprinose rađanju totalitarizma koji ugrožava individualnu slobodu i ličnost. Spontanost u mišljenju se suzbija, a konformizam (i to onaj najcrnji) se kao instrument automatskog ujednačavanja i kao pasivnog prihvatanja vrednosti, uzdiže na nivo krajnjeg cilja. Ili, kako je to duhovito rekao Albert Švajcer: borba mišljenja se zamenjuje “odricanjem od sopstvenog mišljenja” (“the Renunciation of thinking”). Cepanje ličnosti nastaje, dalje, i na osnovi sukoba između mišljenja i osećanja. To je jedan vid onog poznatog fenomena savremene kulture koja se naziva “homo duplex”. Osim toga, totalitarizam se ispoljava i prema publici, čije se emocionalne i kulturne potrebe eksploatišu za postizanje visokih profita.
Drugi tip ujednačavanja kulture masovnog društva, takozvana imanentna homogenizacija o kojoj je govorila Klosovska, označava u stvari proširenje i prodor kulturnih i umetničkih proizvoda vrhunske kulture u široke slojeve i mase, bez ikakve prerade, već samo na osnovu unutrašnje snage i energije, koju poseduje svaki pravi umetnički kvalitet. To znači da postoje i takva vrhunska ostvarenja koja su sposobna da izazovu interesovanje masovne publike i da budu shvaćena od strane te iste publike. Ovakva dela su, dakle, istovremeno najbolja kombinacija talenta i popularnosti. Takvi su, na primer, dela Šekspira, koja su u stanju da zadovolje i najveće estete iz redova obrazovane publike kao i ljude iz redova onih koji su manje obrazovani. Takva je, dalje, Brehtova opera za tri groša, takvi su filmovi Čaplina i Ajzenštajna, NJegošev Gorski Vijenac i dr.
Mehaničko ujednačavanje je ono kod koga se takođe ne vrši nikakva unutrašnja prerada kulturnih i umetničkih tvorevina, ali se umesto originalnog sadržaja publika susreće sa njegovom mehaničkom reprodukcijom, kvantitativno umnoženim kopijama, koje se mogu posredovati pomoću sredstava masovnih komunikacija (to su na primer: gramofonske ploče na kojima su snimljene muzičke kompozicije i izvođenja, reprodukcije slika čuvenih slikara, vajarski odlivci, prenosi pozorišnih komada preko radija i televizije itd.). Razume se da ovaj tip homogenizacije postavlja nekoliko veoma značajnih problema kao što su: selekcija vrednosti koje će se posredovati publici, potrošačka sposobnost publike, razvijanje ukusa i slično.
Iz svega izlazi kao očigledno to da je jedan od najdelikatnijih problema kulturne politike problem izbora između povlađivanja postojećem vladajućem ukusu u masama radi obezbeđenja uspeha, na jednoj, ili onih vrednosti koje nemaju šanse da dožive veliki uspeh u pogledu popularnosti, ali nesumnjivo predstavljaju doprinos ljudskoj kulturi i čak kultivisanju ukusa, makar na indirektan način (recimo, preko umetničke kritike). S ovim je povezan problem nametanja ili sugeriranja erotične problematike, senzacionalizma, šunda ili drugih proizvoda, sa znatnom primesom neestetskog karaktera.