Petar Kocic je rodjen 29. juna 1877. godine u Stricicima, Bosanska Krajina. Knjizevnik iz vremena Austrije u Bosni, koji se u prvi mah pojavio sa vise patriotizma, nego literature; i sa vise namjera, nego inspiracije. Izgledao je vise kao bosanski ustanik, nego bosanski pisac; i covjek za megdana, a ne za meditacije; i jaci na kuburi nego na peru . Niko nije ocekivao da ce jednoga dana Kocic napraviti prevrat u srpskoj noveli, nego da ce pobuniti ljude u Bosanskoj Krajini, i popaliti turske cardake. Cijela muska pojava Kocica, odavala je borca i kavgadziju. Njegov visok stas bio je pun nevjestih pokreta, kao u covjeka koji dobro sjedi u sedlu, ali ne umije da koraca po trotoaru. Njegove su ruke bile dugacke kao u zvonara, a oci siroke i unezvjerene, kao u lovca na lavove, a ne na zeceve ili jarebice. Imao je glas koji je vise trubio, nego izgovarao ljudske rijeci. Petar Kocic je bio pisac buntovnik kakvih u nasoj knjizevnosti nije uopste bilo prije njega, nesto nalik na ruske pisce revolucionare koji su pisali po kazamatima.

Gimnaziju je ucio u Sarajevu pa u Beogradu. Slavistiku je apsolvirao u Becu; sluzbovao je u Srbiji i Skoplju, a po povratku u Bosnu dugo je bio bez posla. Osudjivan je i tamnovao je u Banjoj Luci i Tuzli. U Banjoj Luci pokrenuo je list "Otadzbina" koji je cesto zabranjivan. Poceo je pjesmama, ali ubrzo prelazi na prozu. Glavna djela su: satire "Jazavac pred sudom", "Sudanija"; pripovijetke "Jazavac pred sudom","Megdan Simeuna Djaka", "Zulum Simeuna Djaka", "Pravi megdan Simeuna Djaka", "Mracajski proto", "Jure Piligran" i "Jablan".

Petar Kocic je umro mlad, 1916. godine, satrven jednom strasnom bolescu ( umro je u dusevnoj bolnici u Beogradu ). Stoga je za nase knjizevno pokolenje ovaj gubitak bio prelomljen mac i zamukli glas pobjede, i nasa izgubljena bitka.