Friedrich Nietzsche

Fridrih Vilhelm Niče (njem. Friedrich Wilhelm Nietzsche; Reken (Röcken), 15.oktobar 1844 - Vajmar (Weimar), 25.avgust 1900) radikalni njemački filozof-pjesnik, filolog, psiholog, jedan od najvećih modernih mislilaca, i jedan od najžešćih kritičara zapadne kulture i hrišćanstva.Niče je ostavio za sobom izuzetna djela sa dalekosežnim uticajem. On je jedan od glavnih utemeljivača ''Lebens-philosophiae'' (filozofije života), koja doživljava vaskrsenje i renesansu u ''duhu našeg doba''.
Niče je rođen u gradu Rekenu (pored Licena), u protestantskoj porodici. Njegov otac Ludvig, kao i njegov deda, bili su protestantski pastori. Otac mu je umro kada je imao samo 4 godine, što je ostavilo dubok trag na njega. Školovao se u Pforti koja je bila izuzetno stroga škola i ostavljala učenicima jako malo slobodnog vremena. Tu je stekao i osnove poznavanja klasičnih jezika i književnosti. Počeo je da studira teologiju, ali se onda upisao na klasičnu filologiju. Poslije briljantno završenih studija, Niče je bio izvjesno vrijeme, dok se nije razbolio, profesor u Bazelu. Doktor nauka postao je sa 24 godine bez odbrane teze zahvaljujući profesoru Ričlu koji je u njemu vidio veliki talenat za filologiju. Godine 1868. Niče je upoznao slavnog njemačkog kompozitora Riharda Bagnera koji je bio onoliko star koliko bi bio njegov otac da je živ. Vagner i Niče su formirali odnos otac-sin i sam Niče je bio nevjerovatno odan Vagneru i oduševljen njime. Godine 1871/1872. izlazi prva Ničeova filozofska knjiga ''Rođenje tragedije''. Snažan uticaj vagnerijanskih ideja koje su opet kao i Ničeove bile pod uticajem filozofije Artura Šopenhauera gotovo se može naći tokom cijele knjige. Iako ima neospornu filozofsku vrijednost, nije pogrešno reći da je ona odabrana i veličanje Vagnerove muzike i estetike. Tokom pisanja njegove druge knjige ''Nesavremena razmatranja'' (od 4 dijela), Niče se filozofski osamostaljuje i raskida odnos sa Vagnerom. 1889.Niče je doživio nervni slom. Poslije paralize, on je posljednjih 11 godina života proveo potpuno pomračene savjesti, a o njemu si brinule majka i sestra. Inače, Ničeova najpoznatija djela su: Rođenje tragedije iz duha muzike, filozofska poema Tako je govorio Zaratustra (koje je prema prvobitnoj zamisli trebalo da se zove Volja za moć, pokušaj prevrijednovanja svih vrijednosti), imoralistički spis i predigra filozofije budućnosti sa naslovom ''S onu stranu dobra i zla'', zatom Genealogija morala, Antihrist, autobiografski esej Ecce homo, i zbirka filozofskih vinjeta ''Volja i moć''. Neosporni su Ničeovi uticaji na filozofe života, potonje mislioce egzistencije, psihoanalitičare, kao i na neke književnike, kao što su August Strinberg, Džordž Bernard Šo, Andre Žid, Romen Rolan, Alber Kami, Miroslav Krleža, Martin Hajdeger, i drugi. Svoju filozofiju Niče zasniva na odnosu prema antičkoj grčkoj kulturi. On smatra da je kultura bila u usponu do pojave Sokrata, a nakon toga dolazi do dekadencije kulture. Po njemu, od tada nastupa ''moral stada'', moral slabih ljudi koji propovijeda odricanje od života i nadu u drugi svijet. Niče tvrdi da čovjek pripada zemlji i da treba biti vjeran zemlji. Njegovo učenje se sastojalo i u tome da svijetom ne vlada zakon (logos), nego haos, i da je život borba. Osnova svega je volja za moći (Niče smatra da je ono što čovjek hoće uvijek višak moći), i ovakvu volju ima svaki čovjek, i to se može najbolje izraziti ovim citatom: ''U volji sluge našao sam volju da budem gospodar''. U ovom razmišljanju moć i snaga su najviše vrijednosti. Ovaj filozof u umjetnosti vidi najpotpunije prihvatanje života, jer u umjetnosti svijet dobija svoj smisao, i zahvaljujući umjetnosti možemo podnijeti egzistenciju.

Nadčovjek

Narod (stado) teži samo golom održavanju, a to je već propadanje. Moral jakih se razlikuje od morala slabih i zato sve vrijednosti treba preispitivati (ustanoviti nove i razbiti stare). Iz ovakvih stavova Niče postavlja ideal novog čovjeka- ''nadčovjeka''.
Nadčovjek je budućnost, on ima snažno izraženu volju za moći; razlikuje se od običnih ljudi jer ima hrabrost, odgovornost, i ne boji se opasnosti- on je smisao Zemlje. Niče je tvrdio da svijet nije završen, da se sve ruši i ponovo gradi, i govorio je da je takav krug bitka. Nadčovjek se ne boji tog vračanja, i on prihvata život i ponavljanje. Fridrih Niče je smatrao da evolucija čovjeka nije završena i da je sljedeća faza nadčovjek- ne jedan narod, niti nacija, nego čovječanstvo.

Stil je onakav kakav je čovjek.

Ono što je posebno karakteristično za Ničea jeste njegov stil. Tako se još jednom potvrđuje tačnost one Bigonove da je čovjek stil i obratno. Prvo što se može zapaziti jeste da Ničeova djela više liče na pjesničku prozu nego na filozofska djela. Možda je to zato što njemu nikada nisu svojstveni vedrina mudraca i spokojstvo uravnoteženog duha. On je bio emotivan i intuitivan, strastven i patetičan čovjek. Jezik njegovog glavnog junaka Zaratustre jeste jezik ditiramba, a ne suptilne filozofske analize. Njegova pjesničko-filzoska riječ ima opojnu prometejsku snagu. Niče eksplicite tvrdi: ''Moja filozofija donosi pobjedonosnu misao od koje konačno propada svaki drugi način mišljenja''. On piše po nadahnuću i asocijacijama ''zadirkuje'' filozofske teme, više sugeriše nego što argumentuje. Svoju filozofiju naziva i ''eksperimentalnom'' zato što, zapravo, eksperimentiše idejama. To je navelo neke pedagoge da konstatuju kako je Niče zarazan, otrovan za omladinu. Njeguje ispovijedni stil pisanja, koji su koristili i neki filozofi i prije njega: Blez Paskal, Žan Žak Ruso, Mišel Ejkem de Montenj, Soren Kjerkegor, i drugi. Svi oni manje dokazuju, a više pokazuju, tj. saopštavaju. Dijalog ima subjektivnu dijalektiku, potiskuje monolog. Otuda nije nikakvo iznenađenje što Niče uzima na nišan prije svega ''dijalektičare'' Sokrata i Platona. On kao iz topa ispucava ideje i, kako kaže sam, ''filozofira čekićem'', jer ''nije čovjek, već dinamit''. U vezi s tim, odbacujući tvdnje da je Niče bio lud, Brana Petronijević vispreno zaključuje da je Niče samo ''do ludila bio uvjeren u istinitost svojih stavova''. Odista, Niče je volio da se izjednačava sa Dionisom (Bahom) i Zaratustrom i da otvoreno istupi kao profet (prorok). Ničeova prva intelektualna ljubav bio je Šopenhauer, pod čijim okriljem je stasao i još jedan neobični genije Sigmund Frojd. Međutim, nasuprot ''učiteljevom'' pesimizmu, Niče razvija herojski životni optimizam. Pri tome izričito kaže da bi više volio da bude Dionisov satir, nego hrišćanski svetac. Njegovi mišljenici su presokratici i spartanci. Niče piše kako mu u blizini Heraklita postaje toplije. I pisao je po ugledu na njegove aforizme. U svom prvom značanijem djelu ''Rođenje tragedije iz duha muzike'', Niče razlikuje dionizijski i apolonski elemenat grčke duševnosti i duhovnosti - tumačeći tragediju, slično Aristotelu, kao apolonsko oplemenjivanje dionizijskih težnji. Inače, Erosa i Tanatosa, poklapa se zapravo, sa razlikom između Hegelove ''ideje'' i Šopenhauerove ''volje''. Pojava Sokrata je, i za Ničea, prekretnica u razvoju grčko-evropske kulture, ali u negativnom smislu. On je za Ničea, u stvari, prvi dekadent, jer je svojim prosvjetiteljskim intelektualizmom poremetio odnose između dionizijskog i apolonskog elementa kulture, u korist ovog drugog. Od njega, navodno, kultura stalno retardira, previše je racionalistička i time neprijateljska prema životu, koji za Ničea nije ništa drugo do ''vječno vraćanje istog'', čija je suština ''volja za moć''. Doduše, Fridrih Niče na jednom mjestu pošteno priznaje da možda nije ni razumio Sokrata, što možemo i prihvatiti kao tačno.

Nazad.