|
Egipat i vjerovanja
|
 |
|
Drevni hramovi,
piramide i grobovi u stijeni obilježja su Egipta. Zemlje obavijene
velom tajni, zemlje u kojoj vrijeme zastaje. Na ulazu u pustinju
život izaziva smrt, koja je samo drugi oblik života. Život i smrt
ovdje i sada postaju jedno te je potreban još samo jedan mali korak
do vjere u besmrtnost duše. Zemlje u kojoj osjećaj trajanja,
uravnoteženi odnos između života i vječnosti postaju pečat i nada
duše... Zbog vjerovanja u „zagrobni život“ Egipćani su davali veliku važnost gradnji spomenika koji će živjeti poput njihove duše u drugom životu. Naime, prirodna im je očuvanost tijela pokopanih u pijesak dala ideju o balzamiranju i o grobovima koji će se održati tisućljećima. To i njihovo izvanredno znanje rezultat su da su Egipćani modernom svijetu podarili veliku baštinu i svjedočanstvo civilizacije i svojih vjerovanja. To su iznimna svjedočanstva vrlo razvijenog sustava vjerovanja koja su vladala dolinom Nila, ali je nažalost, poznavanje tih vjerovanja nepotpuno. Naime niti u jednoj od današnjih religija, konkretno o njima nema ili je vrlo malo dokaza. Upravo ta svjedočanstva iako i dan danas misterija i za same istraživače i za one samo pomalo znatiželjne, fascinirane tom civilizacijom, postaju polazište i cilj ovog naseg seminarskog rada. Ne nadam se da ću doći do nekih novih otkrića, naprotiv, samo želim nakratko ući u bezvremenost vječnog života, osjetit dah vječne egipatske duše jer „Smrt je samo početak“ (Imhotep) Svaka je zajednica nastojala imati svoj sustav vjerovanja i svog boga, koji je mogao poteći iz mjesne zajednice ili pak biti inspiriran starim bogovima iz Azije, Afrike ili Sredozemlja ovisno od kud su ti doseljenici došli. Utjecaj na religiju imali su nedvojbeno trgovački i vojni dodiri s drugim narodima. Svaku zajednici je predvodio njezin bog, te se vojna pobjeda smatrala i pobjedom nad bogom poraženog naroda. Stoga možemo govoriti o političkim razlozima u promjeni vjere. U Egiptu pravda je
bila najveća moć. pobjeda je dokazivala moralnu nadmoć. No pobjeda tako nije
bila znak potpunog zatiranja poraženog boga, već kako i u većini
slučajeva, njegovu asimilaciju. Pobjednički bi bog uzeo neke
funkcije poraženog koje bi se objasnile kao jedan njegov vid ili
narav postojanja. Takva snošljivost Egipćana vodila je do porasta
različitih mitoloških tumačenja i razvoja mnogoboštva. Možemo
također reći da su drevni Egipćani bili pjesnički raspoloženi, te da
čak njihovi teolozi nisu marili na nelogičnosti. Proturječni mitovi
išli su uz ruku jer su zapravo bili različiti pogledi na istu
stvarnost, a „istina“ u našem današnjem je smislu bila nevažna.
Izvor samog vjerovanja za Egipćane bio je obred koji su bili ponovno
prikazivanje prirodnih i poljodjelskih procesa te socijalnog
poretka, sa svrhom da se osiguraju obilati prirodni prihodi. Obredi
su bili svetkovine koje nisu bile zasnovane na strahu, a sredstvo
pomoću kojeg je vjernik obred mogao dovesti u vezu sa samim sobom,
često s uvođenjem novih bogova i kultova, bio je upravo mit.
Izvođenje rituala nije podrazumijevalo samo prisjećanje na neki
određeni događaj, već je bilo također upravo taj događaj. Sa druge
strane, svaka promjena od uobičajnog izvođenja rituala mogla je
izmijeniti mit. Upravo bi to moglo biti jedan od razloga brojnih
verzija i proturječja u egipatskoj mitologiji.Treba još napomenuti
da je egipatska religija obuhvaćala sve vidove čovjekovog
individualnog života i njime vladala, no kako smo i sami vidjeli
nije bila nepromjenjiva u svojoj dogmatici kako bi se mislilo po
ritualu. Egipatska religija je zapravo bila stvaralačka religija u
kojoj je svaki vjernik bio pozvan da unese sebe, svatko je bio
pozvan da upotrijebi svoju maštu. |
|
