TEHNIKA S LOPTOM

TEHNIKA S LOPTOM

Razlikujemo:

- vodjenje lopte-dribling

- držanje, hvatanje i dodavanje lopte

- šutiranje

Vođenje lopte je jedan od načina koji pravila dozvoljavaju da se u košarci krećemo s loptom. Prema pravilima košarke ne smijemo učiniti više od dva dodira (osim pivotiranja) zadržavajući loptu u rukama. Također pravila ne dozvoljavaju vođenje lopte s dvije ruke istovremeno tj. smije se voditi istovremeno samo s jednom rukom. Dozvoljeno je naizmjenično vođenje (odgurivanje) lopte desnom i lijevom rukom, ali nijednog trenutka rukom (šakom) ne smijemo doći ispod donjeg dijela lopte (u odnosu na pravac guranja lopte ka podlozi), a također ne smijemo "zadržavati" loptu makar i jednom rukom.
Vođenje je vrlo složen element tehnike jer traži sinhroniziranu tehniku trčanja i "rada ruku". I jedno i drugo odvija se s loptom. Usvajanje ovog složenog elementa tehnike traži uporno ponavljanje kako bi se čitav "motorički obrazac" automotizirao, tj. odvijao bez svjesne kontrole kretanja, a zatim i bez vizuelne kontrole lopte. Vođenje lopte, dribling, je veoma efektan i atraktivan oblik osvajanja prostora, ali ga unatoč tome treba koristiti samo onda kada je to neophodno; ne smijemo se dovesti u situaciju da ga koristimo neumjereno,
neekonomično i neefikasno jer time smanjujemo mogućnost izbora slijedećih napadačkih akcija svoje ekipe, dajemo vremena protivniku da postavi obranu, trošimo nepotrebno svoju energiju.

Igrača teba naučiti da može:
a) podjednako voditi loptu lijevom i desnom rukom
b) voditi loptu tako da to vođenje bitno ne smanjuje njegovu brzinu kretanja
c) voditi loptu tako da je ne gleda, odnosno da gleda ispred sebe
d) pri vođenju lopte naglo mijenjati brzinu kretanja - ritam
e) pri vođenju lopte naglo mijenjati pravac kretanja kao i ruku kojom vodi
f) pri vođenju lopte naglo mijenjati visinu vođenja (nisko, visoko) odnosno
smjenjivati takva vođenja
g) i da se zna iz vođenja zaustaviti bilo hvatanjem lopte ili da je i dalje vodi

1.1.VODJENJE U MJESTU:
Košarkaški stav kod vođenja u mjestu može biti paralelan ili dijagonalan, a koji ćemo primjeniti ovisi od pozicije suigrača i protivničkog igrača. Za dribling u mjestu korisniji je dijagonalni stav budući da osigurava bolju pokretljivost naprijed - nazad, a to su najčešći pravci kojim se pri vođenju krećemo.

1.2.POLAZAK U DRIBLING IZ MJESTA KAD LOPTU DRZIMO U RUKAMA:
Prethodna akcija, zaustavljanje, odnosno stav; paralelni ili dijagonalni, položaj protivnika bitno utiče na tehniku polaska u dribling, no uglavnom razlikujemo dva načina polaska u dribling.

POLAZAK U DRIBLING DIREKTNIM KORAKOM:

POLAZAK U DRIBLING UKRŠTENIM KORAKOM (CROSS-OVER):

NISKO VOĐENJE:

VISOKO VOĐENJE:

1.3. PROMJENA PRAVCA VODJENJA

PROMJENA RUKE:

Za ovu promjenu bitna je pravovremenost i odlično održavanje ravnotežnog položaja što se postiže pravilnim izvođenjem i odbacivanjem svih nepotrebnih kretnji. Sama promjena će zavisiti od protivnika, a ruka kojom vodimo loptu takođe će se mijenjati zavisno od protivnika. Kod toga treba imati na umu osnovni zahtjev kod vođenja: naše tijelo mora uvijek biti između protivnika i lopte koju vodimo. Oštra i nagla promjena pravca može nam pomoći kod oslobađanja od protivnika, a ako je ona još povezana s promjenom brzine uspjeh je siguran. Kod toga treba paziti da ne dođe do "nošenja" lopte što je prekršaj pravila.

PROMJENA PRAVCA DRIBLINGOM IZA LEĐA:

Igrač koji vodi loptu se kratkotrajno zaustavi, zapravo na kratko mijenja ritam. Rukom kojom dribla, "gura", loptu iza leđa ispod stražnjice, tempirajući njen odskok tako da se putanja lopte nastavi nešto ispred iskoračene noge, gdje je prihvaća suprotna ruka i nastavlja dribling.

PROMJENA PRAVCA S OKRETOM (ROLLING):

Ova promjena ima prednost u zaštiti lopte, jer je napadač okrenut protivniku polubočno ili leđima, odnosno u trenutku okreta odbrambeni igrač je između driblera i lopte.
Nepovoljno je kod ove promjene to što je u jednom trenutku dribler leđima okrenut i prema svojim suigračima, te u tom trenutku gubi pregled igre. Loptu vodimo desnom rukom u visini natkoljenice (bedra). Dugim korakom lijeve noge krenemo u protivnika - između njegovih stopala. Prenesemo težište na prednji dio stopala i okrenemo tijelo za 3/4 oko njega na lijevo driblajući desnom rukom (na visini ne višoj od koljena) tako da postavljajući šaku bočno i iza lopte snažno privučemo loptu uz pivot-okret u pravcu kojem se okrećemo. Kod toga se koristimo samo jednim dugim driblingom. Kako se okrećemo tako loptu "pokupimo" lijevom rukom, a loptu sada štitimo slobodnom (desnom) rukom. Izvođenje okreta lijevom ruko m oko desne noge odvija se na suprotan način.

1.4. ZAUSTAVLJANJE IZ DRIBLINGA

Koristi se kada se ispred igrača naglo ispriječi protivnik, pa time izbjegavamo sudare, povrede i pravljenje osobnih grešaka. Ono služi i za fintiranje i za osvajanje bolje pozicije za dodavanje ili šutiranje. Nakon zaustavljanja možemo loptu i dalje voditi ili je uzeti u ruke. Zaustavljanje se može završiti u paralelnom ili dijagonalnom stavu.

2. Drzanje, hvatanje i dodavanje lopte

Držanje lopte i hvatanje lopte su usko povezani. Budući da ćemo se susretati s početnicima osnove ću navesti posebno.

2.1. DRZANJE LOPTE

Loptu treba držati tako da smo svakog trenutka sposobni izvesti potrebnu akciju. Takođe treba voditi računa da je lopta zaštićena od iznenadnog napada protivnika, a držanje lopte treba biti stalna prijetnja protivniku, na način da bez (gubitka vremena) posebnih priprema (promjena položaja dlanova) možemo krenuti u dribling, dodati loptu ili šutirati. Ima više načina držanja lopte, ali za početnike je najkorisnije i najčešće
primjenljivo loptu držati s dvije ruke tako da se šake sa prstima nalaze sa strane, iza i ispod lopte. Palčevi su usmjereni jedan prema drugom i u zavisnosti od veličine šake, dodirivaće se ili ne i međusobno čine ugao od cca 90o. Šake i prste treba postaviti tako da prsti ne prelaze najširi dio lopte (prema naprijed). Loptu treba držati čvrsto, ali ne pretjerivati u tome, jer možemo prijeći u grčevitost, u prostoru nešto nižem od prsa ali nešto bliže tijelu koje je u košarkaškom stavu, paralelnom ili dijagonalnom.

2.2. HVATANJE LOPTE

Kod obučavanja početnika najprije treba učiti držanje lopte, a zatim hvatanje lopte. Ima različitih načina hvataja lopte, ali ćemo obraditi ono najkarakterističnije (hvatanje lopte objema rukama u visini glave – prsiju), koje kada se savlada predstavlja osnovu za sva ostala. Primanje, hvatanje lopte je osnovni, ali ne i glavni element, jer kvalitetno primanje predstavlja samo preduslov za izvođenje ostalih tehničkih elemenata: dodavanja, vođenja i šuta.

2.3.1. Dodavanje s dvije ruke s grudi je najtipičnije košarkaško dodavanje. Primjenjivost mu je mnogostruka i prednost mu je što se iz košarkaškog stava može izvesti bez ikakvih pripremnih pokreta i bez zauzimanja nekih polaznih položaja naročito ako su igrači prije toga primili loptu. Ovo dodavanje može se izvoditi iz mjesta iz paralelnog ili dijagonalnog stava, iz kretanja, a prijemjenjuje se za kraća i srednja rastojanja (udaljenosti).

2.3. DODAVANJE LOPTE

DODAVANJE LOPTE S DVIJE RUKE S GRUDI

Dodavanje s dvije ruke s grudi je najtipičnije košarkaško dodavanje. Primjenjivost mu je mnogostruka i prednost mu je što se iz košarkaškog stava može izvesti bez ikakvih pripremnih pokreta i bez zauzimanja nekih polaznih položaja naročito ako su igrači prije toga primili loptu. Ovo dodavanje može se izvoditi iz mjesta iz paralelnog ili dijagonalnog stava, iz kretanja, a prijemjenjuje se za kraća i srednja rastojanja (udaljenosti).

DODAVANJE S DVIJE RUKE UDARCEM O TLO

U nekim situacijama kada između nas i suigrača, kojem dodajemo loptu stoji odbrambeni igrač, koji želi “presjeći” dodavanje, koristimo dodavanje udarcem lopte o tlo. Dodavanje se izvodi s istim položajem ruku i istim pokretima kao i kod prethodnog dodavanja, iz nešto nižeg stava, a lopta se “rotira" (zavrti) prema igraču kojem dodajemo u trenutku opružanja ruku, (kao da loptu gurnemo palčevima). Lopta se može dodati i bez rotacije.
Vrlo je važno odrediti mjesto gdje će lopta udariti o tlo. To je mjesto na 2/3 udaljenosti od dodavača, odnosno u zavisnosti od položaja odbrambenog igrača pored samog njegovog stopala, jer mu je tu najteže presjeći loptu.

DODAVANJE S DVIJE RUKE IZNAD GLAVE

Sve popularnije i efikasnije dodavanje, naročito kad zbog odbrane ne možemo spustiti loptu ili je tek osvojena skokom kao početak kontranapada ili uhvaćena nakon visokog dodavanja”postu – pivotu” pa je treba povratno dodati.

3. Šutiranje

Ne umanjujući ni jedan element košarke, možemo reći da je šut najvažniji, jer je on vrhunac primjene ostalih tehničkih elemenata. U početku se svi tehnički elementi uče zato da bi igrači uspješno naučili šutirati na (u) koš. Savladavanje šutiranja u košarci i njegovo usavršavanje je istovremeno jedan od najlakših i najtežih zadataka u treningu košarkaša.
Zadatak je lak jer za njega postoji velika zainteresiranost. Uostalom, na treningu bilo kojeg nivoa, možemo viditi da čim igrač stupi na teren, prvo što će samoinicijativno učiniti je šut.
Zadatak je težak jer se koš nalazi na relativno velikoj visini (305 cm), uz to je meta, obruč, malen ( 45 cm), a odbrambeni igrači pokušavaju na svaki način spriječiti lagano šutiranje. Šutiranje je umijeće koje svi igrači žele usavršiti. Kako u igri pobjeđuje ekipa koja je postigla više koševa od protivničke ekipe, možemo zaključiti da je šutiranje najvažniji element igre, a da ostali teh.-takt. elementi stvaraju uslove za izvođenje preciznog šutiranja. Šutiranje je povlastica koja se ne smije zloupotrebljavati, tj. igrači pored osnovne tehnike trebaju znati i osnovnu primjenu: kako, kada i odakle šutirati.
Generalna podjela šutiranja i to prema karakteru kretanja igrača je:

- šutiranje iz mjesta
- šutiranje iz kretanja
- šutiranje iz skoka
- slobodna bacanja kao specifični šut

3.1. ŠUT JEDNOM RUKOM IZ MJESTA

Šut jednom rukom iz mjesta je osnovni šut i istovremeno predstavlja osnovu za učenje i usavršavanje ostalih varijanti i tehnika šutiranja, koje se čak i više primjenjuju. Ali on je vrlo bitan u metodici obučavanja početnika zbog dobijanja osjećaja za izbačaj preko vrhova prstiju i rada u zglobu šake. Takođe je dobro savladan “osnovni šut” preduslovi prva faza u učenju skok šuta. Šutiranje jednom rukom iz mjesta je do sada nezamijenjiv način izvođenja slobodnih bacanja. Ovaj šut izvodi se iz dijagonalnog ili paralelnog stava i osim razlike u postavljanju stopala nema razlike s obzirom na: položaj šake na lopti, položaj lopte u odnosu na tijelo, izvođenje izbačaja, opružanja tijela i ruke u pravcu šuta, točke - cilja - prema kojoj se lopta usmjerava i parabole leta lopte.

Moguće i najčešće greške:
- naprijed je suprotna noga od ruke kojom se šutira
- noge ne učestvuju u izbačaju (opružene su)
- lakat je okrenut u stranu
- lopta je na dlanu
- za vrijeme spuštanja koljena spušta se i lopta, ispred očiju
- preniska parabola šuta
- ruka se ne opruža za loptom
- druga ruka kasno napušta loptu

3.2. ŠUTIRANJE IZ KRETANJA

Ovi se šutevi primjenjuju prilikom utrčavanja, pretrčavanja i prodora na koš, u blizini koša kao i kontranapadu, bilo da se radi o dodanoj lopti ili je igrač sam doveo. Najjednostavniji način šutiranja iz kretanja je šut iz dvokoraka. Sušina šuta iz kretanja iz dvokoraka je u savladavanju i povezivanju šuta jednom rukom iz mjesta i dvokoraka u jednu cjelinu. Dvokorak služi igraču da se pomoću, pravilima dozvoljena dva dodira (skoka ili koraka), što više približi košu ili da dvokorakom – dvoskokom promijeni pravac kretanja i tako dođe u što povoljniju poziciju za šut.

3.3. ŠUTIRANJE IZ SKOKA

Skok-šut je najsavremeniji način šutiranja i danas ne postoji “opasniji” šut od ovoga. Brzo i precizno izveden, ako mu je još prethodila finta, neodbranjiv je . Upotrebljava se sa svih rastojanja, a opisati ga možemo kao šut u skoku s guranjem. Igrač se odvoji s oba stopala od podloge i kad dosegne najvišu tačku svoga skoka, gura loptu prema košu. Može se primjenjivati iz kretanja i iz mjesta, bilo da smo loptu primili ili poslije zaustavljanja iz vođenja, iz paralelnog ili malog dijagonalnog stava. Sama tehnika šutiranja je uglavnom ista kao i kod osnovnog šuta iz mjesta jednom rukom, ali zbog potrebe odlične sinhronizacije između skoka (opružanje tijela) i šuta (opružanje ruke) ne preporučuje se početnicima u prvoj fazi obučavanja.
Kod učenja i kod izvođenja skok-šuta trebamo niz elemenata, pokreta sinhronizovati u jednu skladnu i tečnu akciju:
- osnovni stav
- skok
- položaj lopte u rukama
- položaj lopte u odnosu na tijelo
- izbačaj lopte i opružanje tijela i ruke za loptom
- mjesto usmjeravanja lopte
- pozitivan mentalni stav

Moguće i najčešće greške:
- skok nije vertikalan
- odraz se vrši iz preširokog raskoračnog stava
- šutiranje na koš direktno iz dizanja i to guranjem dlanom
- nepravilan odraz dizanjem peta, skok unaprijed
- prevelik utjecaj “slabije” ruke
- nepotpuno opružanje ruke nakon šuta
- nepravilan položaj lakta i šake
- neravnotežan početni položaj tijela

3.4. SLOBODNA BACANJA

Mnoge pobjede ili porazi odlučeni su s jednim pogotkom, možda upravo onim iz slobadnog bacanja. Preciznost u izvođenju slobodnih bacanja je od velike važnosti jer se na utakmici može na ovaj način postići i do četvrtine ukupnih poena, koševa.
Slobodno bacanje treba izvoditi uvijek na isti način. Obično je to isti način kao i šutiranje iz mjesta s jednom rukom. Iz statističkih podataka došlo se do saznanja da košarkaši za vrijeme utakmice realiziraju slobodna bacanja za oko 25 % slabije nego za vrijeme treninga. To znači da se šutiranje izvodi pod otežavajućim okolnostima: iscrpljenost, odgovornost prema ekipi, psihički pritisak publike, galama. Zbog toga slobodna bacanja treba što više vježbati, da bi igrač pored pravilne tehnike dobio i pravilan ritam i koncentraciju. Čak i pravila tome pogoduju, jer nam dozvoljavaju 5 sekundi za predah, koncentraciju, prije izvođenja samog bacanja. Danas mnogi igrači od toga prave ritual, sve u cilju veće uspješnosti.

Kod učenja početnika najviše se inzistirana postavljanju stopala i na držanje ravnoteže. Posebno se vježba izbačaj lopte, da bi se on kasnije uklopio u cjelinu s točno određenim redoslijedom rada pojedinih zglobnih sistema.

NAZAD

"Znanje.org" ne odgovaraza sadrzaj pojedinacnih stranica.