3. Funkcije novca

Sve robe koje su služile kao novac imale su i drugu vrstu upotrebe, odnosno bile su korišćene za zadovoljavanje potreba, bilo u proizvodnji, bilo u potrosnji. To znači da su se sve one razmjenjivale na tržištu i prije nego što su postale novac.

Roba koja obavlja funkciju novca ima veći broj funkcija koje obavlja u ekonomskom sistemu.Razlikuju se četiri funkcije novca:

1. mjera vrjednosti,
2. sredstvo razmjene,
3. blago i
4. novac kao svjetski novac.

3.1. Novac kao mjera vrijednosti

U funkciji mjere vrijednosti novac svojim različitim količinama. Izražava vrijednosti različitih roba.Zahvaljujući novcu, robe različitih fizičkih osobina (brašno i meso, automobili i kravate,knjige i zimovanje) se u razmjeni ispoljavaju kao kvalitativno istorodne i količinski usporedive , a ono što se ne može vidjeti iz njihovih fizičkih karakteristika saznaje se zahvaljujuci novcu.

Zahvaljujući novcu, moguće je upoređivanje vrijednosti različitih dobara jer će se jednostavno uporediti količina novca koju je potrebno dati za jedan proizvod i količina novca koja je potrebna za drugi proizvod. Količina novca koju je potrebno dati kao protivvrijednost da bi se kupila neka roba, naziva se njenom cijenom. Ona je, dakle, novčani izraz koju vrijednost robe dobija u razmjeni. Različitim količinama novca koje su spremni da dadnu za različite robe, ljudi putem tržišta svakodnevno daju svoje stavove o njihovim vrijednostima. Da bi novac mogao da izražava te razlike u vrijednostima mora se prvo odrediti mjera kojom se upoređuju različite količine robe koja funkcioniše kao novac.

Ta tehnička mjera kojom se upoređuju različite količine novca na- ziva se mjerilo cijene. Mjerilo cijene nije funkcija novca, ono je preduslov da bi novac mogao da obavlja svoje funkcije u ekonomskom sistemu. Mjerilo cijene je u istoriji najčešće odrđivala država, odnosno njen vladar, jer je trebalo garantovati da ono što je zakonima propisano bude u stvarnosti i poštovano. Naziv marka, funta, dinar ili dolar, takođe je posljedica državnih odluka tako da se u savremenim uslovima može reći da je određivanje mjerila cijene funkcija države. U funkciji mjere vrijednosti novac ne mora biti realno prisutan.

Ova funkcija novca je pojednostavila razmjenu jer je omogućila lakše upoređivanje različitih roba,odnosno njihovih vrijednosti.

3.2. Novac u funkciji sredstva prometa

Prije postojanja novca razmjena se odvijala u obliku trampe. To je takva razmjena u kojoj se jedna roba mjenja za drugu, odnosno to je razmjena u kojoj je prodavac ujednoi kupac. Prodajući svoju robu, on automatski kupuje drugu robu, kao što je slučaj i sa osobom sa kojom razmjenjue svoju robu.

Trampa podrazumjeva uvijek dvostruku saglasnost potreba. Ako je, npr., poljoprivrednik želio hlače, morao je naći krojača koji imao hlače za razmjenu, a trebalo mu je meso. Postojao je još jedan problem u razmjeni robe za robu - problem djeljivosti. Bilo je potrebno da postoje saglasnosti ne samo oko vrste proizvoda koje su predmet razmjene,već i oko njihovih količina.

Pojavom novca, ovi se problemi jednostavno prevazilaze. Sada se novac pojavljuje kao posrednik u razmjeni pa se prvo roba prodaje za novac pa se onda tim novcem kupuje željeno dobro. Na taj način, čin prodaje se odvaja od čina kupovine.

Novac u funkciji sredstva razmjene u velikoj mjeri je olakšao razmjenu. Bilo je dovoljno da vlasnik robe pronađe bilo koga kome je njegov proizvod potreban i razmjeni ga za novac, a potom pronađe vlasnika robe koja je njemu potrebna i kupi tu robu, bez obzira šta treba njenom vlasniku.

Međutim, pojava novca dovela je do nastanka problema koji nisu postojali u uslovima trampe. U uslovima razmjene se javlja mogućnost da se neka roba proda, ali se istovremeno ne kupi druga. Proizvođač može odlučiti da privremeno zadrži novac i za njega ništa ne kupi. To znači da će neko na tom tržištu biti u poziciji da ne uspije realizovati svoju proizvodnju, a to onda znači da taj proizvođač neće moći nabaviti dobro za novi ciklus proizvodnje, čime može doći do poremećaja u cijelom sistemu društvene reprodukcije.

Mjesto prodaje i kupovine ne moraju se uvijek poklapati. Roba se može prodati na jednom, a novac utrošiti na drugom tržištu. To može dovesti do nedostatka novca na prvom tržištu i do privremenih zastoja u funkcionisanju društvene reprodukcije. Manjak novca će značiti smanjenu tražnju, što će prisiliti proizvođače da smanje cijene. To smanjenje cijena će uticati da robe na tom tržištu postanu privlačnije za druge kupce što će dovesti do priliva novca sa drugih tržišta i ponovnog uspostavljanja ravnoteže.

3.3. Novac kao blago

Treća funkcija novca je ona u kojoj novac funkcioniše kao sredstvo za sticanje blaga, odnosno sredstvo održavanja vrijednosti. Činjenica da se nakon prodaje robe novac ne mora odmah potrošiti već se može zadržati određenoi vrijeme kod prodavca, jasno pokazuje da je taj novac za njega vrijednost i tada se ne upotrebljava u prometu. Novac može biti sredstvo održanja vrijednosti zbog toga što je univerzalno dobro za koje se uvijek može dobiti neka druga roba. U funkciji blaga novac višenije u opticaju već se izvlači iz njega i počinje se skupljati tj. akumulirati.

Različiti su motivi zašto se novac izvlači iz opticaja i zadržava - akumulira. Ta vrsta dobra traje veći broj godina i zbog toga se ona nazivaju trajna potrošna dobra.Većina ljudi mora štediti da bi došla mogućnost da kupi neko trajno potrošno dobro. Cijelo to vrijeme dok se skuplja, novac je izvan opticaja i nalazi se u funkciji blaga.

Drugi razlog zbog kog ljudi privremeno izvlače novac iz opticaja je želja da budu u stanju, u slučaju potrebe, izvršiti hitnu nabavku neke robe. Novac je, naime, likvidan što znači da se odmah može pretvoriti u druge robe. Pod likvidnošću neke stvari, podrazumjeva se brzina kojom se ta stvar može upotrebiti za kupovinu drugih dobara. Najlikvidnije ekonomsko dobro je novac.

Funkcija novca kao blaga proističe i iz potreba proizvodnih jedinica, odnosno preduzeća. Ona raspolažu opremom tj. sredstvima za rad koja traju većibroj proizvodnih ciklusa. Ali, u svakom ciklusu ta sredstva se djelimično utroše. Zbog toga je potrebno izvršiti odvajanje jednog djela prihoda koji se ostvari prodajom proizvoda kao nadoknadu za utrošene mašinu i opremu.

Država takođe čuva novac u obliku blaga. Cijelo vrijeme u trezorima centralne banke te zemlje mora se nalaziti određena suma stranih sredstava plaćasnja, što znači da taj novac obavlja funkciju blaga. U današnjim uslovima,kao blago služe rtazne nekretnine kao što su zemlja, stanovi i slično, jer je njihova vrijednost velika i obično nije podložna velikim fluktuacijama cijena. Problem sa ovom vrstom dobara koja služe kao blago, ogleda se u činjenici da je njihova likvidnost manja o likvidnosti novca.

Da bi novac vršio funkciju blaga, mora imati stalnu vrijednost. Problemi se javljaju kada se u opticaju pojavljuje papirni novac koji nema stvarnu vrijednost. U slučaju inflacije i rasta cijena vrijednost papirnog novca drastično opada. Zato se u zemljama koje su imale negativno iskustvo sa visokim stopama inflacije štednja nastoji održati ili u stranim sredstvma plaćanja (marka, funta, dolar i sl.) ili u materijalnim dobrima koja imaju realnu vrijednost (stanovi, zemlja i sl.).

3.4. Novac kao svjetski novac 

Nema te društvene zajednice ili države koja je u stanju sama da proizvede sve proizvode koji su nephodni za zadovoljenje potreba njenih stanovnika.Sve one su nužno upućene na svjetsko tržište i na razmjenu sa drugim zemljama. U takvim uslovima javlja se problem svijetskog novca ili robe koja će biti opšteprihvaćeno sredstvo razmjene u različitim zemljama. Nacionalne valute funkcionišu samo na tržištu nekoliko zemalja.

Uz to formalna vrijednost jedne valute, koju je utvrdila država svojom odlukom i njena stvarna vrijednost na tržištu(crni kurs), mogu se značajno razlikovati.Isto tako, može se desiti da papirni novac neke države brzo gubi na vrijednosti zbog visoke stope inflacije. Nema privrednog subjekta ilidržave koji bi prihvatio da se plaćanje obavi u toj valuti. Zbog toga se i pojavljuje potreba da postoji jedno jedinstveno sredstvo razmjenekoje bi bilo prihvatljivo za većinu zemalja.

Jednostavno zbog toga što to više nisu samo nacionalne valute, već je riječ o novcu čija količina i vrijednost ne zavise samo od prilika na domaćem tržištu ili samo od odluka vlade neka zemlje. Vrijednost tih valuta zavisi od opšteg stanja svjetske ekonomije i odnosaizmeđu različitih valuta.

U funkciji sredstava prometa u međunarodnoj trgovina dugo vremena služilo je zlato. Međutim, međunarodna trgovina se širila , obim razmjene povećavao, a zlata nije bilo dovoljno za sve te činove razmjene.

Najrašireniji oblik razmjene između privrednih subjekata iz različitih zemalja je korišćenje jedne od valuta koje imaju karakteristiku svijetskog novca čija je vrijednost duže vrijeme nepromijenjena i čije vlade nastoje da ih održe stabilnim.Da bi neka zemlja došla u posjed odgovarajuće količine svijetskog novca, ona mora izvoziti, pa je izvoz domaćih roba dugoročno jedina osnova na kojoj nastaje mogućnost uvoza nedostajućih proizvoda iz drugih zemalja.

Postoji potreba da se novac pojavi i u funkciji blaga na međunarodnom nivou. U toj funkciji može se pojaviti zlato jer ga mnoge zemlje i danas koriste u razmijeni sa drogim zemljama, ali i valute najrazvijenijih zemalja svijeta. Sve zemlje moraju imati jednu sumu stranih novčanih sredstava u rezervi(devizne rezerve zemlje) da bi mogle učestvovati u međunarodnoj razmijeni. To jednostavno znači da one izvlače iz međunarodnog prometa jednu količinu stranih sredstava plaćanja i čuvaju ih kao blago.