1.1. Uzroci zaostalosti ruske države

Zaostalost carske Rusije naročito se počela ispoljavati početkom XVII vijeka kao rezultat krajnje nepovoljnih prilika u kojim je tekao razvoj zemlje. U Rusiji je tatarska vlast trajala oko dva i po vijeka; turska vladavina nad crnomorsko- -azovskom obalom trajala je gotovo 340 godina i izolovala je od izlaza na južna mora; više od 140 godina Rusija je bila blokirana na Pribaltiku i odsječena od Baltičkog mora. Osim toga na razvoj Rusije uticala je i intervencija Poljaka i Šveđana (1604 – 1618). Upravo rat sa Šveđanima i Poljacima pokazao je svu ekonomsku, vojnu i kulturnu zaostalost Rusije u poređenju sa zapadnoevropskim zemljama. Mnogo toga što je Rusiji bilo neophodno za taj rat nije se moglo proizvoditi u zemlji, nego se moralo, pod veoma teškim uslovima, nabavljati iz Engleske i Holandije, što je veoma otežavalo snabdijevanje vojske. Ruska vojska, koju su uglavnom sačinjavali plemići, bila je slabo naoružana i uglavnom se i dalje koristila starim metodama borbe, ne znajući da manevriše na bojnom polju. Streljački odredi i pukovi stranaca, koji su činili stalni vojni kadar, bili su takođe slabo opremljeni i uvježbani. Vojne pobijede ruske vojske u ratovima postizane su samo hrabrošću i uz velike gubitke.

Bez obzira na neke unutrašnje izmjene i ekonomska struktura Rusije ostala je sve do XVII vijeka onakva kakva je bila još u XV vijeku. Zaostalost u oblasti industrije, državne uprave, organizacije vojske i kulture, predstavljalo je najveću opasnost za Rusiju i tom njenom zaostalošću koristili su se njeni susjedi koji su željeli osvojiti njene zemlje.

1.2. Pokušaji reformi i borbe oko vlasti

Poslije cara Alekseja na prijesto dolazi njegov stariji sin iz prvog braka sa Marijom Miloslavski, Fjodor Aleksejevič (1676 – 1682), četrnaestogodišnjak, bolešljive i slabe prirode. Za vrijeme njegove vladavine došlo je do borbi oko uticaja na dvoru između Nariškina, porodice Aleksejeve druge žene, koji su se uzdigli za vrijeme posljednjih godina života cara Alekseja i Miloslavskih, koji su u to vrijeme bili potisnuti s vlasti. Poslije careve smrti na scenu stupaju Miloslavski predvođeni prijestolonasljednikom Fjodorom koji umire u proljeće 1682. Fjodora je nadživio njegov brat Ivan, poluslijepi, mentalno zaostali petnaestogodišnjak, šest sestara – svi djeca Aleksejeva i njegove prve žene Marije Miloslavske i polubrat Petar, Aleksejev sin od druge žene Natalije Nariškine. Kako iza sebe nije ostavio sina koji bi ga mogao naslijediti, trebalo je da carska vlast pređe na jednog od njegove braće.
Ova situacija bila je izvor spletki između suparničkih klanova Nariškinih i Miloslavskih. Bojari, koji su bili bliski caru Fjodoru, nisu voljeli vlastoljubive Miloslavske i poslije njegove smrti, u zajednici sa patrijarhom, za cara proglašavaju desetogodišnjeg Petra. Međutim, porodica Miloslavskih se nije mogla pomiriti s tim da vlast pređe u ruke Nariškina i odbija da prizna zakonitost načina izbora cara kojeg je trebao da bira Zemski sabor. Miloslavski, pod vođstvom Sofije, jedne od kćeri Aleksejeve, vrlo ambiciozne dvadeset petogodišnje žene, sprovodili su strašnu propagandu uperenu protiv Nariškinovih i to među strijelcima, poluvojnoj formaciji smještenoj u prijestonici, čiji su se članovi pored vojnih dužnosti bavili i trgovinom. Obećavši im veće plate i povlastice, dobili su njihovu podršku i za tri dana, maja 1682. strijelci su zauzeli Kremlj i na oči mladog Petra ubili veći broj bojara među kojima i dva starija brata carice Natalije, njegove majke. Poslije ovog državnog udara za careve su proglašeni i Ivan i Petar. ''Prvim'' carem postao je Ivan, a za regentkinju i staratelja obojice maloljetnih careva proglašena je Sofija.

Majski događaj 1682. bili su po svoj prilici bolno iskustvo za Petra. Neki istoričari su se poslužili krvavim događajima iz tih dana da bi objasnili okrutnosti i nedosljednosti u njegovoj kasnijoj vladavini. Jedno je, međutim, očigledno. Pobuna strijelaca 1698.godine , kada je Petar imao puno kontrolu nad državom, svakako je probudila zastrašujuća sjećanja iz 1682. Potrebno je naglasiti da se sa pobunjenicima postupalo sa surovošću koja je uveliko nadmašila i Ivana Groznog : blizu 200 je obješeno, a još oko hiljadu kažnjeno drugim kaznama.