Dan je svijetao. Iznad svijetlog polja su oblaci,
tiho plove nebom kao sniježni labudovi plavim jezerom.
Dan je tih. Drveće raste na suncu i poljem se,
s hladnim vjetrom,razlijeva blag miris.
Putnik je na putu; otvorijo je srce, tako da ga
je prosvijetlijo sunčev sjaj, oslušnu je da nasluti
tajnu tišinu.
A mladić je zastro prozore griljama; vedro je
(ni prevedro, ni pretiho) napolju, vedro u njemu.
Taj sjaj se razlio u ranjenu dušu. Poput ptice, koja je
udarila o strop, prokrvarila, pala, poput te
ptice se probudila.
Kuda bi, po šta? Danas, gle, razliven je sjaj
preko duše, sunce preko ruševina.Kaži, koliko
puta si se prevarila i tražila put?Zar ne znaš da
nema puta?Zar ne znaš da ga nema i nema i nema?
Mladić je zašao na drum i pripalio cigaretu.
Tanan, proziran dim zavijorio je prema nebu.
Sam sam u sobi, ali ne samotan.Uz tiho sijetlo
se sabiram. Hoću dalje od ljudi, da im se približim.
Sam kao što sam.
Znam, moja svjetiljčica je mala, ali je topla.
Dovoljno topla da nas oboje zagrije, da se upoznamo
uz njenu toplotu.Hoću tvoje srce, takvo, kao što
je u samoći.
*
Pisao sam TI: Ako je život prokletstvo, onda
je samo za onoga ko ne pozna ljubav, za onog ko
je uzalud traži, za onog ko ju je izgubio.
Ti si mi odgovorila:"Živjeti znači smijati se
krvarećih rane."
Smijao sam se.
*
Ulice su isprane jesenjom kišom, a kestenja je
pao posljednji list.Moje srce je prazno. Bolestan sam
od smijeha, bolestan od riječi.Bolestan od ljubavi.
Vraćam se sebi. Kraj stola sjedim, uz svjetlo,
s mišlju na tebe. Juče je bila jesenja oluja.Vjerovatno posljednja.
Noćas sam sam.Umro bih, ali ne bih zaplakao.
A nisam tužan.
Samo sam tih.
I lijepo je.
Ispred prozora su crni kestenovi.
Izašao sam iz biblioteke.
Volim ih: to su tihi, davni grobovi, pritajeni
koraci duša,davnina koja je za sobom zastrla zavjesu
i živi sama za sebe.Katkad volim knjige više
od ljudi.
Ljudi se prepiru, knjige pripovijedaju. A davnina
je lijepa.
Tiha je poput onog prozirnog ozračja ispred
muzeja. Sunce stoički mirno sija-posvud žive,
živahne riječi se prelijevaju, blistaju; tu nešto živi
svoj tihi, pokopani život.
Govorili su da taj život nije život.Ko u njega
ulazi postaje tih i umire poput davnine.
Izašao sam iz biblioteke.Poljubio me oštar vjetar,
ozdravljivao me od svijetlih, mirnih snova
koji su živjeli tamo u polumraku.
A ipak mi se činilo veoma lijepim.
Kada sam se rasanio, činilo mi se da me
poljubila bijela djevojka u čelo; hladan poljubac,
činilo mi se da umirem.
I sjetio sam se da sam se rasanio u život.
|
|
|
|
|
|