Aleksandar Sergejevič Puškin (1799-1837), ruski pjesnik, potomak Abisinca Avrama Petroviča Hanibala, koji je sa obala Afrike doveden Petru Velikom. Živio je u aristokratskoj porodici i rano počeo da piše pjesme, prikazujući pri tome veliku prirodnu obdarenost. Rado je čitao slobodarska djela francuskih pisaca: Voltera, Rusoa i druge; ta lektira nadahnula je i njega da u svojim pjesmama izrazi napredne ideje revolucionarnog karaktera. Najvažnija su mu djela: Evgenije Onjegin, Boris Godunov, Poltava, Bronzani konjanik, Cigani itd. Po duhovnoj snazi i pjesničkom poletu Puškinova djela čine vrhunac ruskog pjesništva. Poginuo je u dvoboju sa jednim oficirom u svojoj 38. godini.

PJESNIKU

Za ljubav svijeta - ljudi, Pjesniče ti ne mari!
Velike hvale huka - to je trenutan šum.
Hladan je smijeh gomile; glupakov sud pokvari
Smisao. Al' ti budi - čvrst i sam ko tvoj um.

Ti - car si. I sam živiš. Kreće te volja tvoja,
Tamo kuda te vodi slobode tvoje put.
Usavršavaj samo duhovna blaga svoja,
Ne traži da svijet puni - mirnog ti posla kut.

Blagorodni su samo tvog srca pravi trudi;
O djelu umjetničkom umjetnik strože sudi...
A pusti i glupaku, pusti gomili toj

Neka te brani, ili šta hoće neka zbori
Nek' pljuje onaj oltar gdje tvoja svjetlost gori
Nestašluk djece neka koleba presto tvoj.

ELEGIJA

Sve sam želje preživio,
Već i snove mrzim ja!
Osta samo bol - ko dio
Što mi prazno srce da.

U vihoru zime hladne,
Cvjetnog vijenca blijedi sjaj.
Sad pod šibom sudbe jedne
Čekam da mi dođe kraj,

Ko sam list, sred golih grana,
Što na mjestu čeka svom
Buru ledenog zimskog dana -
Pa da u smrt pođe s njom.