Izbori 1860. godine. U aprilu 1860. počela je najsudbonosnija predizborna kampanja u američkoj istoriji. Održan je skup Demokratske konvencije u Čarlstonu (Južna Karolina) i tu se pokazalo da je rascjep između sjevernjačkog i južnjačkog krila nepopravljiv. Delegati iz država pamuka su zahtijevali politički program koji bi odbacivao narodni suverenitet i štitio ropstvo federalnim zakonom na svim teritorijama. Sjeverni demokrati, koje je predvodio Stiven Daglas, isticali su načelo narodnog suvereniteta (narod jedne teritorije sam odlučuje o pitanju ropstva) i odbili su ovaj zahtjev južnih demokrata. Članovi konvencije su se dogovorili da se opet sretnu u Baltimoru u junu. Pokušaji da se uspostavi jedinstvo nisu uspjeli, a Baltimorska konvencija se podijelila na dvije grupe sa dvije zasebne liste. Jedna grupa je za svog predsjedničkog kandidata imenovala Stivena Daglasa, sa političkim programom o narodnom suverenitetu, a druga grupa je zahtijevala federalnu zaštitu ropstva na svim teritorijama i istakla kao kandidata Džona Brekinridža iz Kentakija .
Republikanci su se sastali u Čikagu u maju. Njihov politički program je potvrđivao da ni Kongrs ni ma koja teritorijalna skupština ne može da legalizuje ropstvo. Program je obuhvatao i nekoliko prijedloga za donošenje zakona o privredi, koji bi koristili i industrijskom Sjeveroistoku i poljoprivrednom Zapadu. Najvažniji dijelovi programa su se odnosili na zaštitne carine, izgradnju transkontinentalne željeznice i Zakon o porodičnim imanjima. Republikanci su štitili i industrijske i agrarne interese, i uživali su podršku tih slojeva. Preduzimanje ovih mjera je onemogućivano tokom 50-tih godina devetnaestog vijeka, jer je Jug imao prevlast u federalnoj vladi. Republikanci su istakli Abrahama Linkolna kao kandidata za predsjednika. Linkoln je stekao ugled svojim govorima o ropstvu, a njegova gledišta o drugim pitanjima nisu bila toliko poznata. Bio je iz države Ilinois koja je na prethodnim izborima glasala za demokrate.
Četvrtog kandidata je na poprište borbe stavila Stranka ustavne Unije. Sastojeći se uglavnom od bivših vigovaca, ona je naglašavala očuvanje Unije putem kompromisa i trudila se da što manje govori o problemu ropstva. U nadi da će naći odziva i u južnim i u sjevernim državama, imenovala je Džona Bela iz Tenesija za predsjedničkog, a Edvarda Evereta iz Masačusetsa za potpredjedničkog kandidata.
Na Sjeveru, gdje se borba vodila uglavnom između Linkolna i Daglasa, Linkoln je preuzeo vođstvo u svakoj državi. Kako je u to vrijeme bilo 18 slobodnih a 15 robovlasničkih država, to je značilo da će Linkoln imati većinu glasova, bez obzira kako Jug glasao. Na Jugu su glavni takmaci bili Bel i Brekinridž. Daglas je pobijedio jedino u Misuriju a Linkolnovo ime nije se nalazilo na glasačkim listićima u 10 država Juga. Za Bela su glasali najviše oni koji su se bojali građanskog rata i dobio je podršku bogatijih i konzervativnijih plantažera u državama Meksičkog zaliva. Masa stanovništva Juga je glasala za Brekinridža, koji je bio podržan u 11 država. Linkoln je dobio manje od 40 % glasova na opštem glasanju. Kako je sva njegova podrška bila koncentrisana na Sjeveru, on bi ipak bio izabran za predsjednika, čak i pod uslovom da su njegovi protivnici udružili snage i podržavali jednog kandidata.
Stvaranje Konfederacije. Mnogi južnjački lideri su još prije izbora odlučili da ne ostanu u Uniji pod republikanskim predsjednikom. Kad su rezultati izbora objavljeni oni su počeli da preduzimaju akciju. Skupština Južne Karoline naredila je da se izvrši izbor članova za državnu konvenciju, i pošto je izabran, ovaj skup je odlučio secesiju, 20. decembra 1860. godine. Prije početka marta 1861. godine iz Unije se izdvojilo još 6 država u pojasu pamuka: Misisipi, Florida, Alabama, Džordžija, Lujzijana i Teksas. Na kongresu održanom u Montgomeriju (Alabama) tokom februara usvojen je privremeni ustav Konfederativnih Američkih Država i izabrani su Džeferson Dejvis iz Misisipija, za privremenog predsjednika, i Aleksander Stivens, za privremenog potpredsjednika. Osam preostalih robovlasničkih država, među kojima i Virdžinija, još nije preduzelo nikakvu akciju, čekajući da vidi šta će nova administracija u Vašingtonu odlučiti da učini. Glavni razlog za secesiju, prema zvaničnim izjavama južnjačkih lidera, bio je u tome da je Sjever povrijedio prava južnjaka isključujući ih sa teritorija, odbijajući da im vrati odbjegle robove i ugrožavajući postojanje ropstva kao takvog. Južnjaci su vjerovatno strahovali i od visokih carina i drugih zakona povoljnjih za sjevernjačke ekonomske interese, jer bi to onemogućilo uvoz industrijskih proizvoda iz Engleske. Ovo nije navedeno među razlozima za secesiju.
Secesija je u svakoj državi, sem Južne Karoline, naišla na protivljenje jakih manjinskih grupa, predvođenih od nekih najoštrijih južnjačkih državnika koji su tvrdili da odvajanje nosi više štete nego dobiti. Ali dominirajući elementi u državama pamuka, uzburkani više emocijom nego računicom, nisu mogli prihvatiti za predsjednika čovjeka koji je izjavio da je ropstvo zlo. Od Konfederacije su očekivali da ponovo počne trgovina robljem i tako se obori cijena robovima, a takođe i da steknu nova imanja za plantaže pamuka na Kubi i u Centralnoj Americi. Vjerovali su i da sjevernjačko društvo po prirodi nije ratoborno i da je zainteresovano za zaradu, pa su očekivali da ono neće preduzeti ozbiljne mjere da spriječi secesiju. Računali su i na britansku pomoć uvjereni da ona ne može opstati bez južnjačkog pamuka.
Reakcije Vašingtona. Sve do 4. marta 1861. godine Bjukenen je bio predsjednik i njegov zvanični stav je ukazivao da je secesija protivustavna, ali da federalna vlada po ustavu nema prava da je spriječi. U januaru je nekoliko južnjaka napustilo njegov kabinet, on ih je zamijenio jakim ljudima iz Unije, pa je administracija dobila malo čvršću kičmu. Konfederacija je konfiskovala najveći dio federalne imovine koja se nalazila u njenim granicama, osim dvije ostrvske tvrđave, Samter u Južnoj Karolini i Pikens u Floridi, koje su još držale federalne trupe, a Bjukenen je odbio da ih preda. Na Sjeveru javno mnjenje još nije bilo jasno iskristalisano. Jedni su kritikovali Bjukenena zbog njegove mlakosti, a drugi su bili za to da se "zabludjele sestre puste da odu s mirom". 11. januara baterije Konfederacije otvorile su vatru na sjevernjački brod "Zvijezda Zapada" koji je pokušao da doveze pojačanje tvrđavi Samter. Ovaj ratni akt nije izazvao neko naročito uzbuđenje. Za to vrijeme su politički lideri u Kongresu nastojali da izrade neku vrstu kompromisa koji bi države Konfederacije naveo da se predomisle. Bilo je prijedloga da se vrati Misurijski sporazum iz 1825. godine (ropstvo se može širiti samo na teritorijama južno od 30°30' sjeverne geografske širine) i da federalna vlada plaća nadoknadu vlasnicima robova za robove koji nisu vraćeni. Linkoln je vjerovao da bi svaki kompromis o osnovnom pitanju samo odlagao konačno otkrivanje karata i, prema tome, nikakvo trajno rješenje nije se moglo postići ustupanjem pred južnjačkim zahtjevima.
Početak rata. U svojoj pristupnoj besjedi, Linkoln je pazio da ne upotrijebi riječi koje bi zatvorile vrata miroljubivoj obnovi Unije. Potvrdio je da južne države nemaju prava na otcjepljenje i da će vlast koja mu je povjerena "biti upotrijebljena za držanje, zauzimanje i posjedovanje imovine i mjesta koja pripadaju vladi, kao i za ubiranje poreza i taksa". Jasno je istakao i da vlada neće istupiti prva u pravcu rata i pozvao južnjačke države da se predomisle.
Glavno pitanje Linkolnovoj administraciji je bilo da li uputiti pojačanje tvrđavama Samter i Pikens, ali i pored svoje izjave da će držati sva mjesta koja pripadaju vladi, Linkoln nije bio rad da prije vramena izazove krizu. Morao je razmotriti stav i osam južnjačkih država koje još nisu prišle Konfederaciji, ali bi mogle ako bude radio nepromišljeno. Državni sekretar za inostrane poslove Suard je pedložio da vlada izazove kavgu sa nekoliko evropskih sila i pomoću rata u tuđini obnovi Uniju. Međutim, 6. aprila Linkoln je naredio da se dvjema tvrđavama uputi pomoć. Sada je Džeferson Dejvis naredio generalu Pjeru Boregardu, da otvori paljbu na tvrđavu Samter da spriječi njeno pojačanje. Boregardove snage su sa paljbom počele 12. aprila i dva dana kasnije tvrđava se predala. Ovo je izazvalo veliko ogorčenje u narodu i Linkoln je na sopstvenu odgovornost pozvao 75 000 dobrovoljaca da prinude Jug na pokoravanje zakonima SAD-a i naredio da se izvrši blokada morskih luka Konfederacije. Tako je rat počeo.
Sada je osam južnjačkih država moralo odlučiti kome da se priključi. Virdžinija, Sjeverna Karolina, Tenesi i Arkanzas izglasale su pristupanje Konfederaciji i sjedište administracije je preneseno iz Montgomerija u Ričmond (Virdžinija). Zapadni okruzi Virdžinije su odbili da idu sa ostalim državama pa su kao Zapadna Virdžinija primljeni u Uniju 1863. godine. Ostale četiri robovlasničke države Merilend, Delaver, Kentaki i Misuri, ostale su formalno sa Sjeverom, mada su se njihovi građani borili na južnjačkoj strani.
Razlozi za rat. Države Juga su se, prema sopstvenoj izjavi, otcijepile da bi sačuvale ropstvo, ali Sjever je rat vodio da bi sačuvao Uniju. Linkoln je govorio da je centralno pitanje Unija, da Sjever ne ratuje da bi ukinuo ropstvo, ali da bi njegovo ukidanje moglo da bude nužna posljedica rata.
Sjever je imao ekonomske razloge za odbranu Unije. Konfedracija je bila tijesno vezana za Veliku Britaniju a za sjevernjački biznis to bi značilo gubitak unosnog tržišta. Linkoln nije imao svesrdnu podršku poslovnih krugova Sjeveroistoka, ali je mogao računati na pomoć fermera Srednjeg Zapada. Države Srednjeg Zapada su bile nacionalistički nastrojene i američki nacionalizam identifikovale sa idealima slobode i demokratije, a cijepanje Unije bi pokazalo da je narodna vlast slaba i da ne može da se održi, te bi uništilo nade koje su američku republiku pokretale od njenog osnivanja.
Snaga dviju zaraćenih strana. Sjever je imao veću potencijalnu snagu. U devetnaest slobodnih država bilo je 19 miliona ljudi i 3 miliona u četiri pogranične države (uključujući i 400 000 robova). Jedanaest država Konfederacije imalo je 6,5 miliona bijelaca i 3,5 miliona crnaca. Sjever je angažovao 2 miliona vojnika, a Konfederacija 800 000. U industrijskoj opremi i transportnim sredstvima, Sjever je bio mnogo superiorniji od Juga.
Konfederacija je u početku imala znatne prednosti. Uživala je vojnu prednost posjedovanjem unutrašnjih linija. Na početku rata je imala bolje generale, njeni građani su bili vičniji životu u prirodi, rukovanju oružjem i jahanju. Trebalo je manje vremena za njihovu vojnu obuku, a osim toga južnjačke armije su se borile na sopstvenim teritorijama i branile svoje domove i način života. Kako je rat odmicao Sjever je postajao sposobniji da svoju potencijalnu snagu pretvara u efikasnu, dok Konfederacija nije mogla da nadoknađuje gubitke u ljudstvu i materijalu.
Sjever je rat dobio zbog toga što je mogao da vrši blokadu južnjačkih luka i ekonomski pritisak ali i zbog toga što su njegove armije mogle da podnesu veće gubitke u bitkama.
