Roman "Sto godina samoce" nam otkriva jedan cudesan svijet pune nevjerovatnih i neocekivanoh likova i dogadjaja. S druge strane u romanu se osjecaju tonovi ironije, tuge i tragicne besmislenosti. Kvalitetu i stilu romana doprinjeo je i "magicni realizam" koji se suprotstavlja nasem tradicionalnom osjecaju za prirodnu pricu.
Grad Makondo je dobrim dijelom magican i prije proizvod uma i maste, nego stvarno geografsko mjesto. Preplitanje maste i stvarnosti citaoca uvijek drzi napetim, na rubu, uvijek u stanju iscekivanja. Postoji vrlo vazna veza izmedju fantasticnog i realnog u romanu.
Fantasticni elementi cesto prikazuju neobicne situacije; od originalnih kao sto je trag leptirova, preko satiricnih kao sto je dokazivanje Boga ispijanjem cokolade, pa do scena vulgarnog i nenormalnog seksa ili likova ciji su vjetrovi tako jaki da ubijaju cvijece. Uprkos svoj fantaziji i upravo u sred tog fantasticnog svijeta je nasilje, okrutnost i ocajanje, a u sredistu svega je samoca. Dok prica, pisac ni u jednom trenutku ne dozvoljava da postane ocigledno da je nesto nestvarno unoseci cudjenje ili divljenje.
"Sto godina samoce" je moderna bajka o stvaranju i usponu jednog grada i porodice osnivaca i neminovnom padu i grada i porodice koji su uprkos njihovoj vitalnosti zbrisani s lica zemlje. Masta i stvarnost preplicu se u romanu od pocetka do kraja. Osjecaju magicnog doprinosti nerazdvojivost proslosti, sadasnjosti i buducnosti. Pocevsi od imena koja se ponavljaju generacijama, pa do stalnog ponavljanja dogadjaja i licnosti, vrijeme u ovom romanu odbija da se podijeli na proslost, sadasnjost i buducnost, a Ursula je prva koja primjecuje da vrijeme u Makondu nije ograniceno, vec se kao tocak vrti u krug. Ljudi se ne mogu sjetiti proslosti (zaboravnost), kao sto ne mogu predskazati buducnost. U drugim slucajevima buducnost postaje jasna i predvidljiva bas kao i proslost.
