"onaj koji nabija na kolac"
"Ličnost Drakula vodi porijeklo iz XV vijeka, od kneza Vlaške, u Rumuniji, Vlada V, čiji je nadimak bio onaj koji nabija na kolac zbog zvjerske navike da Turke, koji su htjeli da osvoje njegovu zemlju, sporo nabija na kolac i da uz večeru pije njihovu krv. Ime Drakula izvučeno je iz imena njegovog oca, poznatog kao Vlad Drakul (gospodar Đavo), i zamka Drakul u Karpatima, sjeverno od Bukurešta."
Iz drevne kneževine Vlaške, teritorija današnje Rumunije, živio je muškarac koji će nadaleko postati čuven po izmišljanju novih metoda mučenja i egzekucije. Vlad Cerpeš (rum. onaj koji nabija na kolac) Drakul, zastrašivao je ne samo narod kojim je vladao već i strance. Bio je gospodar, koga će opsesivna sumnja u lojalnost ljudi oko njega odvesti u ubilačku paranoju, i koji će zato doprinjeti smrti viće od 100.000 ljudi. Da Drakula nije plod mašte ,već da je ikada postojao i hodio na ovoj zemlji, onda bi po zaslugama i bez ikakve sumnje njegovim imenom bio nazvan Vlad Cerpeš.
Vlad je još kao jako mlad imao posebnu sklonost ka smrti. Veliki dio slobodnog vremena provodio je prateći pogubljenja kriminalaca u očevoj palati, a u petoj godini se pripremao za rat.
Budući da je bio dobar političar ubrzo dolazi na presto Vlaške i sklapa sporazum sa Mehmedom II da bi što bolje osigurao svoj polozaj. Međutim on i njegov otac ubrzo padaju pod tursko ropstvo i tu shvata da ljudi ne zaslužuju postovanje. Tu je Vlad naučio turski jezik i stekao reputaciju u prevarama, lukavosti, nepokoravanju i brutalnosti, tako da su ga se i stražari plašili. Fasciniralo ga je nabijanje na kolac i njegova uloga u psihološkom ratu. Tu je razvio još dvije osobine: postaće sumnjičav - nikada više neće povjerovati nikome - i otkriće ukus osvete.
Kada se popeo na presto njegova prva briga bila je da učvrsti svoj položaj u Vlaškoj. Kada su mu planovi za sprječavanje stranih osvajača bili zaokruženi, Vlad se okrenuo ka osiguranju. Počeo je sa primjenom tehnike kojoj su ga naučile Osmanlije dok je bio mlad - nabijanje na kolac. U njegovim rukama, nabijanje na kolac je dobilo oblik umjetnosti, i bila je potrebna posebna vještina da se izvede onako kako je to odgovaralo njegovoj pedantnoj prirodi. Vlad je obicno mnoge žrtve vezivao za konje, a oštar kolac dugačak 1,80m i 2,40m, i prečnika oko 15cm, polako bi bio nabijan vertikalno u tijelo. Kraj kolca je obicno bio nauljen a vodilo se racuna da ne bude suviše oštar, inače bi žrtva mogla odmah da umre od bola ili oštećenjem vitalnog organa. Kretao bi se od butina i išao do usta na koja bi izlazio, ali ponekada bi bio jednostavno zaboden u žrtvine grudi ili u stomak.
Nekada bi ljudi visili glavom nadolje, a nakolac na kome bi bile nabijane majke, nabijane su i njihove bebe. Onda bi kolac bio podignut i poboden u zemlju - što je kolac bio duži, to je žrtva bila važnija.
Jedan plemić koji se bio namrštio dok je večerao sa Vladom u dvorištu prepunom leševa Bio je nabijen na kolac toliko dugacak kako bi bio iznad smrada koji se širio od onih koji su bili nabijeni na kolčeve oko njega.
Kolčevi su bili često konstruisani i bojeni, a Vlad je tjela koja su bila nabijena na njih postavjao i izvan grada, kao opomenu strancima da ostanu na sigurnoj udaljenosti. Kako je ponekad bilo potrebno nekoliko dana da zrtva umre, strahoviti miris smrti lebdio je stalno u vazduhu
.
Vlad je takođe uživao u eksperimentisanju sa drugim vrstama mučenja. Imao je ogromni lonac na cijem su se vrhu umjesto poklopca nalazile dobro pričvršćene daske - kroz rupe u njima bile bi provučena ljudske glave i dobro stegnute. Onda bi on napunio lonac vodom i ispod linca bi dobro naložio vatru. Uživao je u agoniji svojih žrtava dok su se žive kuvale.
Princ Vlad je takođe oduzimao sve što su njegove žrtve posjedovale , i davao to svojim sljedbenicima. Stvarao je novo plemstvo samo njemu odano.
Vlad je uveo stroga eticka previla. Lopovi, lažovi, preljubnici pa čak i djeca, bili su nabijani na kolac. Ubijao je trgovce koji su varali svoje mušterije, i žene koje su imale ljubavne veze sa drugim muškarcima.
Strah od Vladovog zla rezultirao je smanjenjem kriminala na minimum. Kao znak apsolutne moći, vlaški knez je na gradski trg postavio zlatni pehar. Svima je bilo dopušteno da iz pehara piju, ali nikome da ga pomjeri. Pehar je ostao na trgu svo vrijeme Vladove vladavine.
Vlad je volio da kazna bude odgovarajuća prekršaju, odnosno zločinu. Kada su emisari
turskog sultana odbili da skinu turbane u njegovom prisustvu, Vlad je takav akt shvatio kao nepristojnost pa je svojim slugama naredio da izaslanike uhvate i da im, kao odgovarajućI odgovor na tu uvredu, turbane prikuju za glave.
Ali, Vlad je bio dvostruka ličnost. S jedne strane, bio je čovjek koji je mučio i terorisao, koji je svjesno koristio strah kao sredstvo vradavine; s druge, bio je duboko religiozan, čovjek koji se okrenuo kao satmilosti da bi olakšao svopstvenu savjest. Tako je Vlad preduzeo sve mjere opreza da se okruži sveštenstvom, biskuoima, episkopima, bilo da su rimokatolički ili pravoslavni. Htio je da pripada Crkvi, pričešćivao se, tražio je da bude sahranjen kao hrišćanin, i da za njegovo ime uvijek bude vezana religija.
O njegovom intimnom životu skoro se ništa ne zna. Njegova žena ili ljubavnica pripadala je nižem sloju društva i u nju se Vlad zaljubio 1448. Brak je očigledno bio nesrećan. Voljeti Vlada je bilo opasno. Kada je jadna žena uhvaćena u nevjerstvu, nabijena je na kolac, a njeni polni organi su bili isječeni.
Pred kraj decembra 1476, Vlad i njegova vojska tukli su se sa Turcima u Vlaškoj šumi, blizu Bukurešta. Vlad je izbio na vrh brda, da bi uživao u prizoru kako njegovi vojnici masakriraju Turke. Odvojen od svoje vojske, sam, proboden je kopljem. Branio se sjajno, ubio je petoricu od svojih ubica, ali uzalud. Na kraju je stradao, i njegova odrubljena glava je je poslata u Konstatinopolj gdje je bila pobodena na visoki kolac da bi se narodu pokazalo kako je veliki Vlad nabijač na kolac i sam doživio takvu sudbinu, sudbinu svojih žrtava.
Poslije Vladove smrti, njegova žena sa tri sina je napustila Vlašku.
Vlad je proveo mnogo više godina u zatvoru nego na prestolu, i veći dio onoga što je uradio može da potvrdi jednu činjenicu: da je život nesiguran i jeftin. Vladov je otac bio ubijen; brat živ sahranjen; njegova je prva žena izvršila samoubistvo; podanici su kovali zavjere protiv njega; njegov rođak i prijatelj, koji mu se zakleo na vjernost, izdao ga je; Ugari, Turci, Saksonci su ga gonili. Kada se Vladov život sagleda u svijetlosti njegovog zatočeništva i haosa iz mladih dana, onda postaje i više nego jasno da užas generiše užas.
Vrati na sadržaj Vrati na početak
 |
 |
 |
 |
 |
 |