Tisuću kuna po inču dijagonale? Zašto uopće pišemo o ovakvim skupim, nedostižnim stvarima kojima je na prvi pogled mjesto na stranicama nekog britanskog lifestyle časopisa o maloserijskim hi-fi sustavima, kućnim kinima i dizajnerskim stanovima u mondenim londonskim četvrtima?
Što kažete na podatak kako su prije nepunih godinu dana 42-inčni plazma-televizori, koji sada kod nas koštaju četrdeset do pedeset tisuća kuna, tada stajali zamalo upola više? Napredak tehnologije i povećanje proizvodnih serija je divna stvar - time dolazi do pada cijena, osobito u mainstream kategoriji plazmi kojima se dijagonala kreće oko 42 inča. Predviđa se da će iduće, 2005. godine cijena nastaviti još oštrije padati pa je pravo vrijeme da pogledamo što je to plazma-TV i što je od vala plazmi udarilo o naše obale.
Da vas previše ne držimo u neizvjesnosti, na idućim ćete stranicama moći pronaći sve što vrijedi spomenuti u vezi plazma-prijemnika te se susresti s nekim od modela koji se nude u Hrvatskoj. Krenete li u šetnju zagrebačkim (i ne samo zagrebačkim) trgovinama, vidjet ćete da po ponudi Hrvatska ne zaostaje za europskim trgovinama. Svi aktualni i najnoviji modeli plazmi koje smo vidjeli u primjerice njemačkim trgovinama vise i na zidovima hrvatskih trgovina.

Vlastito ili tuđe?
Dosadnu, ali i nužnu priču o fizici i tehnologiji plazma-televizora smo izdvojili u poseban, detaljniji okvir kako bi se njemu bilo lakše vratiti kada se poželite podsjetiti činjenica.
Umjesto toga, vratimo se još malo izjavi od tisuću kuna po inču dijagonale i pogledajmo zašto je ona još uvijek na snazi. Uzmemo li u obzir kako je prosječna plazma najmanje četiri puta skuplja od konvencionalnog TV-a ravnog ekrana iste dijagonale, postaje jasno kako se ovdje radi o tehnologiji koju muči breme visokih proizvodnih troškova. Stoga u svijetu postoji vrlo malen broj proizvođača plazma-televizora koji posjeduju vlastite pogone za proizvodnju ekrana. Zapravo, proizvođače plazmatskih ekrana za segment potrošačke elektronike gotovo da možete nabrojati na prste jedne ruke. Nimalo neočekivano, većina njih se nalazi u Japanu i susjednim dalekoistočnim zemljama - carstvu potrošačke elektronike.
Kao i kod nekih drugih proizvoda, poput LCD-a i CRT monitora, vrlo je korisno znati koji proizvođač koristi vlastite plazma-ekrane, a koji ih kupuje od drugih. Podsjetimo se, svaki će proizvođač najnovije tehnologije i najnaprednije plazma-ekrane zadržavati za sebe i vrlo nevoljko ustupati konkurenciji. Njoj će ići nešto manje napredna nova tehnologije ili ona koja je u tom trenutku stara generaciju-dvije. No vrlo je teško doznati tko spada u koju kategoriju. Tek pokoja tvrtka u javnost pusti podatke o porijeklu svojih plazma-ekrana pa je najpouzdanija metoda prepoznavanja ona najteža - izravno uspoređivanje.
Kako su kapaciteti i tvornice za proizvodnju plazma-ekrana ograničeni, praćenjem udruživanja i sklapanja ugovora u suradnji može se deducirati tko je originalan, a tko nakupac. Na primjer, u posljednje vrijeme vrlo hvaljene Pioneerove plazme potječu iz vlastitih pogona koje je Pioneer preuzeo od NEC-a. S druge strane, pabirčenjem vijesti može se zaključiti kako je, nakon raskidanja dugogodišnjeg sporazuma o suradnji sa Samsungom, Sony krenuo u izgradnju vlastitih pogona. Da rezimiramo - podatak o porijeklu i tehnologiji ugrađenog plazma-ekrana usko je povezan s njegovom konačnom komparativnom kvalitetom, pa i cijenom.

GLAVNA STRANA