1885.-1888.
Krajemnovembra 1885.
godine van Gogh stiže u Antwerpen s malo prtljaga i slikom «Seljaci jedu
krompir». Belgijska luka postaje kratkim intermeco na Vincentovom putu prema
Parizu. No ipak je boravak u Antwerpenu iznimno važan za njegovo kasnije
stvaralaštvo. U Antwerpenu počinje vrijeme eksperimentisanja. Tu on napušta
krutost kalvinizma koja je preovladavala u njegovom zavičaju. Tu se oslobađa
njegov ogromni kreativni elan, jer unatoč otporima pucaju veze s njemu poznatim
okruženjem koje je uticalo na njega. Ranu fazu njegovog stvaralaštva karakteriše
mračni, sjetni svijet seljaka, dok će tokom sljedeće dvije godine do izražaja
doći različiti umjetnički izražaji, što je u ono vrijeme bilo neuobičajeno,
napredno i avangardno.
Van Gogh se smjestio u nekoj jadnoj sobici. On je plaćao uz finansijsku pomoć brata Thea. U blizini luke kupio je za male novce japanske drvoreze i objesio ih na zid svoje sobe. Tako je stekao uvid u njihove dekorativne boje, koje će ga i kasnije fascinirati. Na Kraljevskoj Akademiji vježba kopiranje gipsanih modela antičkih skulptura, ali kao što je to bio slučaj u Den Haagu, i ovde van Gogh osjeća da se ne može pokoriti dogmi aničke ljepote, te da ne može stalno mehanički oponašati redukujući svoju ličnost. Važnije je bilo to što je upoznao slike Petera Paula Rubensa, starog majstora baroka koji je imao atelje u Antwerpenu. Njegove vesele boje, okrugli oblici i bogati volumeni, znaci baroknog slikarstva, katoličke proveniencije činile su mu se nužnom alternativom prema distanciranoj kontrolisanoj strogoći nizozemske umjetnosti.
Jednog jutra početkom marta 1886. god do Thea je stiglo sljedeće lapridarna vijest: »Od podneva sam u Louvreu, možda čak i ranije, ako hoćeš.»
Theo se protivio njeegovoj odluci, ali je na kraju pristao. Sljedeće 2 godine biće pune sukoba i Vincentovog ekscentričnog ponašanja.
Henri de Toulouse-Lautrec i Emile Bernard bili su možda najnadareniji, ali u svakom slučaju najpoznatiji učenici Coromonovog ateljea. Bila je to škola slikanja i crtanja slikara Fernanda Cormona, čovjeka koji je kao umjetnik bio beznačajan, ali je zato kao učitelj bio vrlo uspješan slikar. Van Gogh će posjećivati ovu školu 3 mjeseca. Tu će se izgubiti njegova ljubav za žanr slike, slike seljaka i radnika, tu će prije svega uspostaviti kontakte s Toulouse-Lautrecom i Bernardom. Putem Thea, koji je na međuaktu male Goupilove filijale kojom je upravljao, izložio skromni izbor impresionističkih slika. Vincent je upoznao i Paula Gauguina, koji je u to vrijeme bio jednako nepoznat kao i Vincent. Takođe je upoznao i Camillea Pissarroa šezdesetogodišnjeg starog predstavnika impresiionizma. Oni će mu postati prijatelji i zajednički će se zabavljti u kafanama i jeftinim restoranima. S njima Vincent sanjari o velikoj komuni umjetnika o slobodnom zajedničkom radu svih za sve, ali upravo s njima izjeloviće se njegovi planovi.
Kada je Vincentdošao u Priz impresionizam je već bio zastario. Umro je Edouard Manet, a pojavila su se nova impresionistička imena. Niti jedan umjetnik ondašnjeg vremena nije bez uticaja impresionizma. Ono što je na kraju preostalo za van Gogha i ostale mlade buntovne slikare bila je radost kuju izaziva svjetlost, primjena čist bijele boje i prividna nepovezanost u prostoru.
«Radije slikam
oči ljudi nego katedrale.», ovim riječima van Gogh je komentarisao omiljenost
tema kod impresionista. Čini se da se ova rečenica odnosi na Maneteove katedrale
iz Rouena, na seriju slika katedrale u različita doba dana. Portreti su mu bili
veoma omiljeni. «Žena koja sjedi u Cafe du Tambourin» iz februara 1887. nije
trrenutni prikaz zapuštene alkoholičarke, već konkretan lik. Na slici je
Talijanka Argostina Segatori koja je radila kao model za Camillea, Corota,
Edgara Degasa a potom je postala vlasnica kafane. Vincent je bio u krćoj vezi sa
njom i više puta ju je naslikao i napravio par aktova. U sladu sa nazivom «Cafe
du Tambourin» u kafani stolovi i stolice su obliku bubnja. Egoztična draž ove
like, posebna frizura ove gospođe, te haljina poput narodne nošnje, suncobran na
stolici, japanski drvorezi u pozadini imaju veće značenje za slikovni izražaj
nego ozloglašeno okruženje krčme koje je fasciniralo Degasa na njegovoj slici
«Apsint» i koja je van Goghu navodno poslužila kao uzor. Velike melanholične oči
žene u čudnovatom okruženju daju slici posebnu dobro promišljenju atmosferu koja
predstavlja suprotnost anonimne atmosfere kakvu impresionisti vole.
Van Gogh je ironično nazvao grupu slikaraa koja je sa njim na Montmarteu stanovala radila i izlagala «Peintres du Petit Boulevard». Svi su živjeli veoma jednostavno, smjestili su se van dometa raskošnih ulica. Nedostatak svoje popularnosti nastojali su nadoknaditi veseljem koje im je pričinjavalo eksperimentisanje. U restoranu na Boulecard de Clichy, bila je 1887. godine prva izložba van Gogh, Toulouse-Lautrec, Bernard i Louis Anquetin. NIšta se nije prodalo ali izložba je bila popraćena brojnim raspravama a na samom kraju oni su jednostavno razmjenili svoja umjetnička djela. Njihova jadna umjetnička idila bila je boemska, a to je ono što je umjetnike iz cijelog svijeta dovodila u Pariz. Živjeli su i bili svjesni svogo genija, bili su puni samopouzdanja i nada da će uskoro u svjetu umjetnosti pokrenuti revoluciju.
Portret Pere Tanguya, trgovca bojama, suvjereno objedinjuje van Goghovo stvaralaštvo u Parizu, kao što slika «Seljaci jedu krompir» predstavlja nizozemsku fazu. Stari gospodin predstavljen je posve fronalno i gotovo simetrično, monumentalo sjedi u prvom planu slike. Ovaj pojednostavljeni prikaz u kontastu je sa složenom pozadinom koja je tapacirana japanskim drvorazima. Sve djeluje kao da je na ploči, čini se kao da se japanski plesači sudaraju sa figurom u prvom planu. Valja primjetiti upravo niveliranje prostornog kontaksta koje se odriče iluzije konkretne stvarnosti.
Van Gogh će i dalje razrađivati to načelo, oslobodiće sebi put da bi prikazao druge realitete, svoj unutrašnji svijet koji se već više puta vrlo snažno nametnuo. Svijetle boje impresionizma, odvajanje od površine prema grafičkim strukturama preko poentilizma, dekorativna plošnost japanske umjetnosti-to su načela koja je van Gogh prihvatio tijekom dvogodišnjeg boravka u Parizu, a stalno se sukobljavao sa svojim kolegama iz umjetničkih krugova. U Parizu je van Gogh najviše naučio, odbijao je akademije, ali što mu je umjetnost više postajala životnim sadržajem, to je više saznanja sticao u okruženju u kojem je umjetnost dominirala. Tako se osjetio spremnim krenuti na jug, gdje je priroda, koja mu je bila potrebna za njegove studije, privlačnija, ima više svjetla, a boje su intenzivnije.
Činilo mu se da bi bilo dobro odvojiti se od brata koji je zbog Vincentovih ispada imao problema sa svojim poslodavcem. Pun nade, koliko je to u njegovom slučaju bilo moguće, ukrcao se 20.februara 1888. na voz za Arles.
 |
 |
 |
 |
 |
 |