1888.-1889.
Sredozemlje je privlačilo
slikare sa sjevera. Nisu bile u pitanju samo arhitektura i slikarstvo
kvatroćenta što je valjalo otkriti. No zašto baš Arles? degas je jednom ovdje
proveo cijelo ljeto. Adolphe Monticelli ,koji je debelim nanosima živih boja
slikao mrtvu prirodu s cvijećem, i za van Gogha bio neka vrsta sive eminencije
kad je raspravljao sa svojim kolegama u Parizu, živio je u blizini Marseillea.
Van Gogh ne navodi nikakav konkretan razlog za svoju odluku. Odlazak u februaru
bio je zapravo i bijeg od turobne i melanholične pariške zime.
«Ovdje mi nije potrebna japanska umjetnost, jer sam sebi kažem da sam u Japanu i da je dovoljno samo otvoriti oči i uzeti ono što je predamnom», pisao je neposredno po svom dolasku sestri. Da bi sebi potvrdio ovu tvrdnju prvi motivi na slikama nastalim u Arlesu bili su japanski motivi-«Drvo breskve u cvatu». Drvo u cvatu, ogradom zaštićeno od vjetra sa Sredozemlja, predstavlja van Goghov optimizam, postaje simbol njegovih želja i projekcija.
Za pet franaka po danu koliko su mu dozvoljavale njegove finansijske mogućnosti, smjestio se u jedan restoran. Mala soba smještena u mansardi u kojoj je stanovao, nije bila prikladna za atelje. Ne pozna nikoga iz Arlesa da mu pozira, tako da krajolik oko Arlesa, drveće, brežljci, mostovi postaju mu jedini motivi.
Dugim šetnjama Vincent želi povratiti svoje već narušeno zdravlje, no alkoholom, pretjeranim pušenjem i nezadovoljavajućom ishranom stalno je rasipao svoje snage i negativno uticao na svoje tijelo.
Dvije verzije mosta na Langloisu su nastale, najvjerovatnije jer ga je taj kanalpodsjećao na svoju nizozemsku domovinu. Ovdje je primjetan način gledanja na konkretne stvari, koji nije distanciran, što će Vincent dalje razvijati u Arlesu.
Razvija nov oblik tonskog slikarstva, ostavljajući iza sebe svoga učitelja Delacroixa. Stapaju se tonsko slikarstvo i autonomija boja. Sama boja je nositelj individualnog izražaja, te zadire u samu psihu slikara. Potiskuju se svjetlo i sjena. Boja se može objektivno provjeriti, već samo subjektivno doživjeti.
«Doduše, prirodi stalno okrećem leđa kad prerađujem skicu u sliku, kad određujem boje, povećavam ili pojednostavljujem, ali što se oblika tiče, bojim se odstupiti od stvarnosti i ne biti dovoljno tačan.»
Ovaj crvenokosi ekscentrik među ljudima, živio je šutljiv, zatvoren, uz to kao umjetnik bez posla koji bi se mogao nazvati zanimanjem, stalno sa finansijskim poteškoćama, s imenom koje je gotovo nemoguće izgovoriti-činjenica je to koja ga je navela da se na slikama potpisuje samo imenom.
«La Mousme» i
«Poštar Joseph Roulin» su slike nastale jedna za drugom u ljeto 1888. La Mousme,
prema van Goghu je «japanska djevojčica», u ovom slučaju Prvosalka, stara 12-14
godina i Joseph Roulin, za kojeg van Gogh kaže da ima glavu kao Sokrat, sjede u
istom naslonjaču koji je on postavio u žutoj kući. Osobe koje van Gogh
portretira, a neije ih bilo mnogo, čini se kao da su ugurane u neki korzet koji
im je slikar nameće da bi dokazao svoj slikarski stil. Zbog toga portreti nisu
mogli nastati kao narudžbe koje se plaćaju.
Tokom ljeta se bavio slikanjem noći. Zaintrigirala su ga svjetla noću. Slika «Cafe Terrace, Place du Forum» je jedna od početnih na otvorenom prostoru noću. Slikanje noću pod umjetnim svjetlom van Goghu je bilo svojevrsno otkriće.(«Kafana na Place Lamartine») Suprotstavlja se slikarstvu impresionizma, koje se odlikuje svjetlom, naglašavajući preciznost pogleda na polumračne predmete gdje slikarstvo na otvorenom cijeni svoje otvaranje u maglovitoj atmosferi. Slikanje po noći van Gogha će pratiti tokom ove zadnje dvije godine života, a vrhunac će mu biti slika «Zvezdana noć»
Iznajmio je kuću koja je bila prazna, tek kad mu je theo poslao 300 franaka kupio je sebi najneophodniji namještaj i obojio kuću u žuto. Slika «Žuta kuća». Osjećao se kao svoj gospodar. pružila mu se prilika da osnuje zajednicu umjetnika. Slično kao i Vincent, Gauguin je smatrao sebe neprepoznatim genijem i maštao o ujedinjenju umjetnika. Theo je bio Gauguinov galerist i bio finansijski ovisan o njemu kao i Vincent. Vincent je mislio iskoristiti položaj Gauguina i već ga zamišljao kod sebe. Gaugiun je oklijevao da se preseli kod ovog čudaka koji mu ni na umjetničkom planu nije bio blizak. Van Gogh je kuću priredio samo zbog Gauguinovog dolaska. Gauguin je stalno odgađao put, ali 23.oktobra stiže nakon što je Theo platio sve njegove dugove. Zajedno su učili jeda od drugog, upoređivali motive, svađali se oko umjetničkih koncepcija. Međutim, Gauginov put svakako nije bio i njegov. «Vincent i ja se ne možemo mirno živjeti jer su naši karakteri nepomirljivi, te je nužno da otputujem», žalio se Gaugin Theu. Van Goghovi snovi su bili srušeni. Vincent ga je smatrao ubicom nade i pouzdanja. Gauguin je uviđao bolest Vincentovu i zadržao se još u Arlesu iz samilosti.
23.decembra Vincent dobija nervni napad.Pratio je Gauguina u šetnju i iznenadio ga sa otvorenom britvom. Otišao je kući i odrezao sebi uho, zamotao ga u maramicu i otišao u bordel i poklonio jednoj prostitutki. Kao da se ništa nije dogodilo otišao je kući i spavao. Našla ga je policija i odvezli ga u bolnicu.
Gauguin odlazi. Vincent slika zatečenu katastrofu, štiteći se od spoljnog svijeta. Samoća ga je ubijala, od nje je gubio razum. Peticijom građana Arlesa poslat je ponovo u Arlešku ludnicu. Slike iz bolnice pokazuju klaustrofobična stanja, dokumentujući njegovu patnju.
«Pokušao sam se naviknuti na činjeicu da počnem od početka, no sada je to nemoguće. Bojim se da ću igubiti sposobnost za rad koja se sada potpuno vraća, ako puno toga poduzmem i natovarim sebi još ogovornost za atelje. Stoga želim biti interniran, kako zbog sopstvenog mira, tako zbog mira drugih.»
8. maja 1889. godine Vincent napušta Arles i odlazi u Saint-Remy.
 |
 |
 |
 |
 |
 |