Istorija Banja Luke

Ako je još uvijek neizvjesno da li je grad Orbaz, Orbasz, Urbaz, Wrbaz, Orgaszcag ili kako su ga vec pisali, možda, srednjovjekovno ime za Banjaluku ili pak su u pravu oni koji drže da je Orbaz Vesarhelyjem baš današnji Gornji šeher, a to će reci "pravo ime" za današnju Banjaluku, jedno je sigurno: prvo spominjanje imena Banjaluka pada pod sam kraj 15. vijeka. Taj prvi (do sada) pronađeni dokument s imenom Banjaluka je, u stvari, isprava ugarsko-hrvatskog (i drugih) kralja Ladislava, koju samo spominje ime ovog grada, što znači da nije nikakva povelja o njegovom utemeljenju pod današnjim imenom. Stoga su u pravu svi oni koji drže da to nije rodni list ovog grada na Vrbasu. Ali je od istorijskog značenja za Banjaluku i Banjalučane!

Taj datum prvog spominjanja imena Banjaluke - 6.2.1494. je kamen-međaš, koji će, lako je moguće, jednog dana biti i "pomjeren", posto jos ima starih listina koje nisu, iz ovih ili onih razloga, dospjele pod lupu javnosti, uslijed slabe razmjene informacija. No, prije prezentiranja teksta ove isprave u navodu, koji je javnosti podastro dr. Pejo Ćošković, predočavam u svrhu boljeg razumijevanja sadržaja isprave koja prva spominje Banjaluku, se kaže:

"Unatoč oskudici izvornih svjedočanstava razvoj dogadjaja daje za pravo predpostaviti da je turski pritisak na područje Jajačke banovine stalno jačao slabeći njezinu obrambenu snagu, pa su sve alarmantnije vijesti iz tih krajeva dospijevale u Ugarsku. Da je takav razvoj događaja izravno pogađao i područje Banjaluke, može se sa stanovitom pouzdanošću ustvrditi na osnovu jednog podatka u pismu slavonskog hercega Ivana Korvina od 26.rujna 1491. gdje se navodi da su Turci zauzeli tvrđavu Kozaru, koja je predstavljala ključ i vrata Jajca. Na takav zaključak upućuje i činjenica da se tada u poznatom izvornom materijalu još ne spominje utvrđeno naselje poznato pod imenom Banjaluka,što znači da su u to vrijeme područje današnjeg grada i njegove okolice imale braniti posade iz obližnjih banskih uporišta u dolini Vrbasa. Skori razvoj događaja nesumnjivo je jasno pokazao da te posade više nisu bile u stanju zadržati turske odrede da se ne zalijeću preko Vrbasa u krajeve između Une i Sane, što je Ugarskoj osobito postalo očito poslije velike pobjede turske vojske na Krbavskom polju 9.rujna.1493. Težak poraz hrvatskih odreda prisilio je kralja Vladislava II da nešto poduzme u svrhu zaštite zemalja.Gledano u tom kontekstu čini se razložnim pretpostaviti da je kao plod njegovih nastojanja na teritoriju Jajačke banovine bilo podignuto utvrđenje pod imenom Banjaluka..."

Dokument koji - zasad - prvi spominje Banjaluku u cijelosti glasi:

"Budim, 6. 2. 1494.

Vlastito uputstvo gospodina kralja Vladislava po milosti Božjoj kralj Ugarske i Česke itd. našim vjernima, poštovanom ocu u Kristu gospodinu Tomi, biskupu đurskom i postulatu egerskih crkava, vrhovnomu našem tajniku i kancelaru, te uglednomu i uzvišenom palatinu i sucu našeg dvora, kao i poštovanom ocu u Kristu gospodinu Stjepanu, biskupu srijemske crkve, osobnome zamjeniku naše nazočnosti i uzvišenomu Ladislavu Kaniškom, banu naših kraljevstava Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, te vašim zamjenicima u vođenju sudskih poslova, također i svima drugima našeg Kraljevstva kojih se to tiče, sucima i pravnicima crkvenim i svjetovnima koji ovo budu vidjeli, pozdrav i milost.

Budući da je odani naš poštovani Baltazar Bathyan, ban naše jajačke utvrde u našoj i našeg Kraljevstva službi, zauzet čuvanjem iste utvrde, a morat će se time i ubuduće po potrebi baviti.U tome on sam i plemići Antun Tarko, Petar Horvat, banovi zamjenici u istoj utvrdi, Juraj Mikulašić u Banjaluci, drugi Juraj de Myndzent u Vrbasu, Toma Horvat u istom Vrbasu, Ivan Czernely u Livcu, Nikola i Ladislav iz Gerneka u Kotoru, Dionizije Dabišević u Bočcu, Ivan Mišljenović u Grebenu, Juraj Tvrtko u istom Grebenu i Vid u Crijepanskom, kastelani, podanici i službenici istog Baltazara Bathyana, koji su na sličan način u našoj službi zauzeti sa svojim gospodarom, neće moći zbog uznemiravanja na zadovoljavajući način obavljati povjerenu dužnost, stoga snagom i formom našeg novog općeg dekreta javljamo vjernima da to znaju. Dano u Budimu u četvrtak iza svetkovine Očišćenja Blažene Djevice Marije, godine gospodnje tisuću četristotinedevedesetčetvrte."
Od ovog prvog spominjanja, od 6.2.1494. ime Banjaluka nije više bilo rijetkost ni u zvaničnim aktima, kao ni na inače rijetkim kartama ovog kraja.

Banjaluku su jedni smještali na ušće Vrbanje, drugi na mjesto starog grada Kastela, treći u Gornji šeher, dok su četvrti Banjaluku poistovjećivali sa Vrbaškim gradom, iako je u tursko-ugarskom ugovoru iz 1519. godine, posebno naznačen grad Banjaluka, a posebno Vrbaški grad.

"Jasno je da je prije turske okupacije na teritoriju današnjeg Gornjeg Šehera bio grad i pod njime varoš i da se oboje zvalo Banjaluka. Gdje je onda bio grad Vrbas?" - pitao se prof. Hamdija Kreševljaković i u svojem radu 'Stari Bosanski gradovi', poslije spominjanja određenih podataka iz raznih dokumenata i izvora napisao: "Pored drugih vijesti o gradu Vrbasu za nas je važno, da je nakon pada Jajca 1527.g. zapovjednik Vrbaškog grada Andrija Radatović, videći da se ne može obraniti od Turaka, zapalio tvrdi grad i varoš i sramotno pobjegao.O mjestu gdje je ovaj grad ležao ima više kombinacija i kako je već spomenuto, Thallozy je ostavio ovo pitanje otvoreno, jer se mjesto nije moglo ustanoviti. Nije isključena mogučnost, da je ovaj grad Vrbas ležao na teritoriji današnjeg Donjeg šehera i izgradnjom ovoga da je nestalo traga starom gradu Vrbasu, koji se spominje u poznatom tursko-ugarskom ugovoru od 1519.g., napose, a Banjaluka (danasnji Gornji šeher) napose." Naravno ovo je nova pretpostavka.

Dakle, nije sporno da je Banjaluka postojala na mjestu sadašnjeg Gornjeg šehera. Godinama su se raspoznavali ostaci starog grada kod mosta preko riječice Suturlije i jer je i turski geograf i polihistor Hadži Kalfa ( Ćatib Ćelebija ), iz sedamnaestog vijeka, za taj grad zapisao da je postojao u predtursko doba. S druge strane, u zakladnici bosanskog sandžakbega Sofi Mehmed-paše iz 1554.godine, u današnjem Gornjem šeheru, posebno se spominje tvrđava Banjaluka, zatim Podgrađe pod njom, dok se imenom kasaba naziva naseobina s obje strane Vrbasa.Ova zakladnica je ostavila još jedan dragocjen podatak o lociranju nekadašnje Banjaluke.

Naime, u njoj se govori o tržištu s obje strane ceste na desnoj obali Vrbasa, na kojemu se vrši prodaja zemaljskih proizvoda. Dakle, ova zakladnica Sofi Mehmed-paše nepobitno kazuje da je u Gornjem šeheru bila Banjaluka u kojoj su glavni objekti bili stari grad, zatim 'Podgiradje' (Podgrađe), kasaba i trgovište.

Ali u Donjem šeheru, u predturskom razdoblju, postojalo je, po svemu sudeći, jedno naselje.Na to upućuju imena brda Lauš i rječce Crkvene, a po usmenoj predaji tu se nalazila crkva svetog Ljudevita Lajoša ( otud i ime Lauš ), a postojalo je na brdu Lauš i katoličko groblje na kojemu su bile zidane grobnice kako graćana tako i franjevaca ( u ovo groblje zakopavali su mrtvace sve do 1810.godine ).

Vjerovatno je i utvrda Stari grad ( koji Hadži Kalfa naziva Gornji grad, iako se u narodu i ispravama spominje kao Stari grad ), pala neoštećena u ruke Turaka. Pošto je utvrda bila na mjestu s kojeg se mogao vršiti nadzor nad obje rijeke, Vrbas, Suturliju i ceste, Turci su u nju uveli svoju posadu sa dizdarom koji je bio potpuno samostalan. Neizvjesno je kada su Turci ovu utvrdu napustili, ali mnogi drže da je to moralo biti do kraja sedamnaestog vjeka.

1878. godine 25. tackom Berlinskog kongresa BiH biva vojno okupirana od strane Austro-ugarske ali ipak pod suverenitetom sultana.Za okupaciju bilo im je potrebno 200000 vojnika na celu sa generalom Filipovicem.

Poslije pobjede nad Krajišnicima Austrijanci su učvrstili svoj položaj i otpočeli sa represalijama.

Tri dana Banjaluka je gorjela, a okupatorska vojska ubijala je svakoga tko je uzeo kantu sa vodom i krenuo gasiti požar. Izgorjelo je više od pola ćaršije. Pohapšeni su najbogatiji banjalučki begovi, katoličke zanatlije i pravoslavni trgovci. Pola ih je odmah odvezeno u Berbir i dalje preko Save u gradiški zatvor, a viđenije Banjalučane vlasti su zatvorile u kazamat Kastela. Zapad je svojom civilizacijom prodro u ”zaostali" Istok da ga evropeizira.

Bio je to težak udarac za građane Banjaluke i privredni razvoj grada. Trebalo je dosta vremena da se podigne porušeno i popaljeno i da se prilike normaliziraju.

Austrija je uvela svoju administraciju. Podijelila je BiH na šest okruga, a ove na kotareve. Unijela je novi kapital u Bosnu jer je već od ranije bila zainteresovana za prirodna bogastva ove. Otvaraju se rudnici, podižu pilane, osnivaju fabrike, grade ceste i željeznice. Eksploatacija prirodnih bogastava Bosne uzima širokog maha. Međutim, dok bosanski seljak i dalje ostaje kmet u novim prilikama počinje ekonomski jačati buržoazija

Banjaluka je od 1. 10. 1879. postala sjedište kotara, kotarskog suda, okruga i okružnog suda. Uz to je bila i znacajan vojni centar.

Otvaranje ovih ustanova djelovalo je na građevinsku djelatnost, a grad se razvija sjeverno od Crkvene - gdje se izgrađuju javne i privatne zgrade. Od javnih građevina treba spomenuti Realnu gimnaziju, Željezničku stanicu, a od privatnih trgovačke kuće u Gospodskoj ulici koja je postala glavni trgovački punkt grada.

U Banjaluci se razvija (moderna) trgovina i novi zanati koje je tražilo novo vrijeme.
Prvi popis stanovništva objavljen je 1879. Tad je Banjaluka imala 9564 stanovnika, a 1885. 11.357.

Okupacija u Banjaluci nije zatekla ni jednu pravoslavnu crkvu, jer je ona, jedna jedina bila zapaljena još 1876. Ali već dvadeset i dvije godine poslije, ministar Benjamin Kalay odobrio je izgradnju zgrade pravoslavne eparhije.

Tokom XIX vijeka kroz Banjaluku je prošlo više putopisaca koji su ostavili dragocjene podatke o ovom gradu. Francuz Somet de Fose u svojoj knjizi "Putovanje po Bosni" kaže za Banjaluka da ima razvijenu trgovinu žitaricama, stokom i duhanom. Iznosi da je početkom XIX. vijeka imala 5000 stanovnika, dok drugi francuski pisac Pertizje tvrdi da je imala oko 7000, a francuski konzul Pjer David navodi cifru od 12000-15000.

1869. uspostavljena je telefonska veza pa je Banjaluka telefonski povezana sa Sarajevom, Bihaćem i Bosanskom Gradiškom.

1873. otvorena je u Bosni prva željeznička pruga normalnog kolosjeka, dužine 104 km, na relaciji Banjaluka-Dobrljin kod Bosanskog Novog, nadovezivala se na već postojeću prugu Sisak-Zagreb sa daljim pravcima prema Beču i Budimpešti, pa je Banjaluka već tada imala željezničku vezu sa tadašnjim evropskim centrima.

1878. počeo je raditi rudnik smeđeg uglja Lauš. Uz ovaj rudnik je kasnije proradio i rudnik Rakovac.

1891. počela raditi Meteorološka stanica koju je vodio prof. Mihovil Mandić, a zatim prof. Dušan Mocnaj.

1894. osnovana je Prva banjalučka štedionica d. d. sa dioničarskim kapitalom od strane Ragib-bega Džinića i Lazara Milića.

1895. (04.10.) Interkonfesionalna škola prerasta u Veliku realku, radila je u zgradi biše ruždije (islamska vjerska srednja škola), a 01. 03. 1898. useljena je u novu zgradu iz koje su izlazile desetine generacija gimnazijalaca sve do zemljotresa 1969. Prvi maturanti Realke izišli su 1903. Velika realka 1912. mijenja ime u Realnu gimnaziju. U Realci se ističu kasnije - akademski slikar Pero Popović i lingvista dr. Petar Skok.

1900. otvorio je Spiridon Ugrenović drugu štampariju. U njoj je štampana "Otadžbina" (urednik Petar Kočić).

1902. javnu rasvjetu su dobile ulice, a struja je uvedena i u nekoliko ustanova i privatnih kuća.

1906. počinje djelovati muslimansko društvo ”Gajret”, ali i propada pokušaj Mehmedbega Džinića da pokrene list ”Hakijet”.

Osim što je Banjaluka prva u Bosni dobila krovove od crijepa, najljepše što je Austrija ostavila zelenom gradu jeste - sađenje sedam hiljada mladica stabala kestenova.

1908.godine Austro-ugarska anektira BiH i tako ce BiH od te godine pa do kraja Prvog svjetskog rata i formalno pravno biti u sastavu austro-ugarske.

U vrijeme Vrbaske banovine

Tako je grad na Vrbasu dobio svoje središte zahvaljujući kojemu je ponajviše ušao kao prvi grad u Bosni, u red gradova evropskog izgleda koji je privlačio pažnju svojim kontrastima i šarolikošću, a svakom dobronamjernom došljaku pružao ruku dobrodoslice. Već tada je uočeno da bi turizam mogao biti nova privredna grana, pa je u martu 1936. godine osnovan stalni turistički odbor. U istom mjesecu, iako je u to vrijeme u Banjaluci bilo manje od 100 radio prijemnika, osnovan je i radio klub!

Na žalost, taj početni start u gradnji nakon osnivanja Vrbaske banovine, za što je bez sumnje dosta zaslužan prvi ban, Svetislav Milosavljević, ubrzo je splasnuo.

Sve u svemu Banjaluka, kao središte Banovine, do drugog svjetskog rata po svojoj razvijenosti bila je u dnu ljestvice razvijenih, iako je po veličini bila među petnaestak gradova u zemlji. Stoga je bila na daleko čuvena kao oaza mira, kao grad stvoren za penzionere. Njezina izrazita odlika bilo je zelenilo, na stotine bašta i slobodnih prostora, na hiljade stabala, pa nije nikakvo čudo da je uvijek bila najprivlačnija u proljeće. U to vrijeme na hiljade njenih žitelja znalo bi se osobito nedjeljom, preseliti najprije na obale Vrbanje i Suturlije, a kasnije, kad otopli, na obale Vrbasa, da bi se opet, kada jesen zakuca na vrata, priklonili Vrbanji i Suturliji., te su tako razdoblja kupanja u rijekama produžavali na najmanje četiri do pet mjeseci.

Industrijska preduzeća, bez obzira na veličinu, bila su rijetkost. Nekoliko ciglana /Husedžinovića, Pascolo, parna Mate Crnića/ koje su polako prestajale s radom, Industrijska zajednica 'Trape' u Delibašinom selu, mala fabrika češljeva 'Dora', Bosansko dd za iskorišćavanje drveta i pogon parnih pilana, bilo je nekoliko pilana ali slabijeg kapaciteta i sve su se opskrbljivale oblovinom, koja je u obliku splavova dolazila Vrbasom, zatim rudnik na Laušu i najstarija među njima fabrika duvana, bile su nedovoljne da riješe problem nezaposlenosti. Tek 1937. otvorena je livnica čelika 'Jelšingrad' skromnog kapaciteta.

Uoči drugog svjetskog rata otvorena je radionica kože odnosno obuće. U to vrijeme BL je dobila dva značajna objekta - zgradu tržnice /1940/ i zgradu kiruškog odjela tadašnje banovinske bolnice.