Banjalučanin Ivan Frano Jukić i ruski konzul Aleksandar Giljferding su
sačinili zapise o Banjaluci u periodu između 1840. i 1860., a o bogomoljama za
vjernike pravoslavne vjere, imali su istu ocjenu. Jukić kaže da na području "Vlaškog
brijega" (danasnjeg Veselog brijega na području Rebrovca) ima "nešto drvene,
iznutra prazne rišćanske zgrade koju Banjalučani vlaškom crkvom nazivaju".
Giljferding, 1857/58. u svom sažetom, ali jezgrovitom opisu daje sličinu ocjenu,
kritičkog tona: "Na sramotu banjalučke čaršije i trgovačkog staleža, nema
pravoslavne crkve. Ide se na molitvu u selo udaljeno jedan sat od grada. Tamo je
prošlog vijeka podignuta crkva u siromašnoj drvenoj kolibi". Pogrešno je ta
drvena crkva po nekima locirana u selo Kola, jer su zaboravljali da je
banjalučka čaršija u ono doba bila oko Ferhadije i da je Banjalučanima selo Kola
bilo mnogo udaljenije od jednog sata hoda. Riječ je o crkvi na Rebrovcu, zapravo
ondašnjem Vlaškom brijegu.
Kritička opaska Giljferdinga nije bila na mjestu, uprkos činjenici da je izrekao
vrlo povoljnu ocjenu o vjernicima pravoslavne vjere, jer veli: "Mada ih ima malo,
hrišćani, specijalno pravoslavni, najaktivniji su i najbogatiji dio stanovništva
Banjaluke. Mjesna trgovina je većim dijelom u njihovim rukama. Ranije u gradu
nije bilo pravoslavaca. Ovamo su se doselili u novije vrijeme (u toku ovog
stoljeća). To su većinom doseljenici iz Hercegovine, a naročito iz trebinjskog
kraja". Pošto je sam konstatovao da u Banjaluci ima svega 70 pravoslavnih kuća,
ali i da je u gradu "nedavno osnovana hrišćanska škola, u kojoj zajedno uče
pravoslavci i katolici", veliko je pitanje da li stoji tako oštra kritika zbog
nepostojanja u gradu pravoslavne crkve. Naime, relativan je pojam o bogatstvu
banjalučkih trgovaca. Sigurno ni svih 70 pravoslavnih kuća nisu bile trgovačke,
niti im je preticalo toliko bogatstva da su mogli, uz izdržavanje škole,
finansirati i gradnju crkve.
Pouzdano se zna da je u vrijeme boravka Vase Pelagića, kada je 1866. otvorena
banjalučika bogoslovija postojala omanja crkva nazvana "ćelija", a da je već
polovinom sedamdesetih na "crkvištu" postojala pravoslavna crkva, koja je
izgorjela u jeku ustanka, 1875. godine. Da je to ipak bila malo bolja, mada
ustvari ne i željena crkva, upućuje na takav zaključak i činjenica da su
onovremeni banjalučki ugledni pravoslavci, koju godinu prije, bili sagradili
zgradu bogoslovije s konviktom.
Godinu dana poslije ulaska austrougarskih trupa u Banjaluku podignuta je
privremena crkva na "crkvištu", na mjestu spaljene crkve, usprkos činjenici da
je novi okupator sav zatečeni prikupljeni građevinski materijal upotrijebio "za
građenje svojih vojnih objekata i puta koji je vodio u Vrbas-logor". (Vuk
Jelovac) Isti autor je zabilježio: "Godine 1905., ne zna se tačno iz kojih
razloga, austriske vlasti ponudile su bile Srbima da im o svome trošku podignu
lepu crkvu u Banjoj Luci, ali ovu ponudu banjalučki Srbi su odbili..."
Crkva podignuta 1879. koja se nalazila, po prilici, na mjestu današnjeg prolaza
za kino "Kozara" između stambenih zgrada, svojim izgledom je uveliko podsjećala
na vojvođanske bogomolje - poširoka s krovom na dvije vode, zvonikom i malom
crkvenom kućom u neposrednoj blizini, služila je dugo svojoj svrsi, iako je još
1911. u Crkvenoj opštini zaključeno da je dotrajala i da više ne odgovara
potrebama, pogotovo što je Banjaluka 1900. postala sjedištem mitropolita
banjalučko-bihaćkog.
Iako je 1912. u Banjaluci obrazovan novi odbor za podizanje Saborne crkve,
početak radova je odgođen pošto su ubrzo nastupili ratovi. Poslije završetka
svjetskog rata - 1922. godine formiran je novi građevinski odbor i iznova su
počele pripreme za podizanje Saborne crkve, koja je trebala zamijeniti tadašnju
parohijsku - Sošestvija sv. Duha. Odbor je vodio akciju za prikupljanje novčanih
sredstava, te rješavao dva vrlo značajna pitanja: na kojem mjestu i po kojem
projektu graditi. Prikupljanje sredstava je dobro napredovalo, pa je početkom
aprila 1924. utvrđeno da odbor već ima 4.952.000 dinara. Odabran je rad
beogradskog arhitekte Dušana Živanovića, pobornika i zagovornika neobizantskog
stila.
Pitanje mjesta na kojem bi se trebala graditi crkva, rješavalo se do u
posljednji trenutak. Naime, iako je trasiranje za novu, Sabornu crkvu bilo
najavljeno za kraj septembra 1925. godine, prema pisanju ondašnjih banjalučkih
novina polovinom maja, još nije bilo odlučeno gdje će se graditi nova bogomolja
- na starom crkvištu ili na vakufskom zemljištu pred kavanom "Balkan" i hotelom
"Bosna". Pitanje lokacije nove crkve dugo je potrajalo i mjesecima je čekalo
odgovor.
Banjalučka "Otadžbina" je u prvoj polovini marta 1925. pisala, između ostalog, o
budućoj crkvi:"Kako doznajemo neće biti na mjestu stare porušene, već na praznom
prostoru pred Županijom, Balkanom i Bosnom, na vakufskom zemljištu, koje će -
kako smo informisani - vakuf ustupiti srp. prav. opštini uz neku rekompenzaciju.
Ako ovo uspije -a mi se nadamo- ta će nova crkva da bude ukras vidni cijeloga
grada i vidljiv znak vjerske tolerancije od strane vakufske uprave i značajno
razumijevanje za naše kulturne i prosvjetne svrhe".
Vakufsko zemljište je, neočekivano, postalo sporno i nakon što je Ministarstvo
građevina odobrilo gradnju. Zbog čega je zemljište postalo sporno? U sklopu
akcije za podizanje spomenika Kralju Petru I u Banjaluci, koja je u proljeće
1925. bila pokrenuta, neki pripadnici Srpske nacinalne omladine javili su se s
idejom da se taj spomenik podigne baš u tom novom središtu Banjaluke. Taj
neočekivani prijedlog izazvao je dilema u banjalučkom Vakufskom odboru, jer su
mislili da je možda bolje prodati zemljište za spomenik Kralju, jer ionako se
namjeravalo graditi crkvu na starom crkvištu. Kako su oko odbora za podizanje
spomenika Kralju počele razmirice između Gradskog vijeća i pripadnika Radikalne
stranke, naročito oko toga ko će imenovati Odbor za gradnju, to je ipak
prevagnulo opredjeljenje da se Saborna crkva gradi na vakufskom zemljistu.
U banjalučkoj "Otadžbini" se krajem juna 1925.moglo pročitati da je osigurano
zemljište za gradnju nove crkve, da je pogodba izvršena, za što je stiglo
odobrenje Vakufskog odbora iz Sarajeva, te da je pogođeni iznos u cijelosti
isplaćen i 22. juna zemljište i gruntovno upisano na ime novog vlasnika. I dok
je to značajno pitanje napokon skinuto s dnevnog reda, uznemirujuće je djelovala
vijest da nije uspjela prva ofertalna licitacija za gradnju prve etape Saborne
crkve. Na drugoj licitaciji održanoj 10. jula u Građevinskoj sekciji Županije,
na kojoj se "takmicilo oko 12 inženjera, koji će gradnju preduzeti. Pogodba je
uspjela sa poduzećem Til i Šimić iz Broda i ako Ministarstvo građevine potvrdi
pogodbu, već na Ilindan može se početi sa udaranjem temelja" izvijestio je
spomenuti banjalučki list. Odobrenje je stiglo i zidanje impozantne građevine sa
zvonikom visokim 42 m i kupolom prečnika 6 metara na visini od 22,70 m, koliko
je vrh bio udaljen od osnove 19,5 x 22,10 m, moglo je početi. Međutim, gradnja
je počela tek u novembru.
"Saborna crkva u Banjaluci sagrađena je 1928. godine, a 15. septembra iste
godine, na dan proboja Solunskog fronta, održana je u njoj služba Božja" objavio
je Vuk Jelovac u beogradskoj "Politici". Banjalučke "Vrbaske novine" su pisale:
"Spoljašnji dio crkve dovršen je još 1928. godine. U tako nedovršenoj crkvi
bogosluženja su obavljana sve do januara 1938. godine. Pošto su u međuvremenu
prikupljena potrebna sredstva, prodajom zgrada kafane "Balkan", te zgrade
bogoslovije, koja je poslije ukidanje pretvorena u osnovnu školu-na njihovim
mjestima podignuta je zgrada Banske uprave Vrbaske banovine, današnja zgrada
opštine, za što je banjalučka srpsko-pravoslavna crkvena opština dobila vrlo
solidno obeštećenje, odlučeno je da se pristupi konačnom dovršenju Saborne crkve.
Već početkom februara 1938. su počeli unutrašnji radovi, a izrada medaljona i
ikona povjerena je grupi “Zograf”.
Duže od 15 mjeseci trajali su radovi na unutrašnjem, zapravo definitivnom
uređenju banjalučke Saborne crkve, za koje vrijeme je bogosluženje vršeno u
privremenoj kapeli, koja je bila smještena u zgradi srpsko-pravoslavne crkvene
opštine. 18. maja 1939. kada je posvećena nova Saborna crkva, punim imenom
Saborni hram Svete trojice, Banjaluka je odjenula svečano ruho - uz zastave i
zelenilo, bila su postavljena i tri slavoluka, dva izmedu hotela "Palace" i "Bosna",
te treći ispred željezničke stanice u gradu. Bila je okićena i Saborna crkva.
Svečanost posvećenja započela je održavanjem kratke službe Božje, poslije koje
je litija u kojoj su bill i najviši crkveni velikodostojnici, te brojni visoki
gosti, krenula put privremene crkve u ulici bana Milosavljevića, odakle je
mitropolit g. Dositej prenio mošti u Sabornu crkvu. Potom je obavljeno
posvećenje novog hrama i održana liturgija koju je predvodio mitropolit
zagrebački g. Dositej sa episkopima tuzlanskim dr. Kruljem i šibenickim dr.
Đorđevićem. Učestvovalo je i Srpsko pjevačko društvo "Jedinstvo", a među
prisutnima su bili i kraljev izaslanik, general Alimpić i ostali visoki gosti
među kojima i bivši predsjednik vlade Pero Živković i počasni konzul poljski g.
Burda. Prostor pred crkvom i okolne ulice bili su zakrčeni masom naroda koja je
osvećenje i liturgiju slušala preko zvučnika. Za oko 250 zvanica u hotelu
"Palace" je priređen svečani banket, a svečanosti u povodu posvećenja Saborne
crkve su završene dvjema predstavama u Narodnom pozorištu.
Ubrzo je došao aprilski rat 1941. Njemački avioni su u nekoliko navrata bombardovali Banjaluku. U toku jednog naleta njemački avion je 12. 04. 1941. poslije podne, sa tri bombe pogodio Sabornu crkvu, od kojih je jedna pogodila crkvu u krov oltarske apside, probila krov i eksplodirala u oltaru.
Kako je sat na zvoniku stao u 4 i 20, zaključuje se da je to vrijeme eksplozije
prve bombe. Dva dana poslije - 14. aprila 1941. prve njemačke jedinice ušle su u
Banjaluku. Jevreji i Srbi našli su se na udaru nacista kojima je, između ostalog,
smetala i banjalučka Saborna crkva. lako je bila oštećena, po opštem sudu, crkva
se mogla popraviti. Tadašnja nacistička vlast je iznudila stručno mišljenje
jednog od najboljih bosanskohercegovačkih statičara, inženjera Stojana Borovnice,
Srbina, koji je potpisao da je - u statičikom smislu crkva ovakva kakva je nakon
bombardiranja, opasna i da bi popravak bio neisplativ. Mišljenje, koje je
izrađeno i na papiru, se nije odnosilo na zvonik. Stojana Borovnicu, koji je
godinama po oslobođenju bio profesor u banjalučkoj Tehničkoj školi, niko zbog
potpisa nije progonio. Svima je bilo jasno da je spašavao život svoje porodice,
a sam je jednom to objasnio:”Ionako bi je srušili, a valjalo je čuvati glave.” U
rušenju Saborne crkve, koja je mukotrpno i dugo građena, prislino su sudjelovali
brojni Banjalučani, mahom Jevreji, uglavnom do miniranja zvonika.
Poslije raščišćavanja stvoren je park u kojem je bilo čak i palmi, a na kojem
su nakon prvog upada partizanskih oslobodilačkih jedinica u Banjaluku, u noći
31. decembra 1943. bili podignuti bunkeri. Bunkera je nestalo - uklonjeni su u
proljeće i ljeto 1945. - po oslobođenju u omladinskom "jurišu" (radnim akcijama)
na bunkere koji su zaista nagrđivali grad. Tadašnji banjalučki politički čelnici
dogovorili su na mjestu Saborne crkve podizanje Spomenika palim borcima. Svečano
otkrivanje je bilo za Dan ustanka - 27. jula 1946.
Četrdesetpet godina poslije-nakon prvih višestranačkih izbora, u jesen 1991.
ponovljen je zahtjev, koji je odbijen krajem 1945, za "drugim izdanjem" Saborne
crkve. Odbornici banjalučke Skupštine opštine odobrili su zahtjev. Sutradan po
odluci, na dva mjesta (dijagonalno postavljena) iskopani su prvi kubici zemlje (zbog
izmještanja vodovoda). Potvrda da je odluka o gradnji nove Saborne crkve
utemeljena u urbanističkom planu, značila je uklanjanje Spomenika palim borcima.
Spomenik je dvaput "razgrađivan". Prvi put je s njegovog vrha skinuta petokraka
20. 12. 1991. godine, ali je na energičan zahtjev Opštinskog odbora Saveza
boraca spomenik doveden u prvobitno stanje, kako bi na Dan armije (22. 12.) bili
položeni vijenci. Tako je, po drugi put, definitivno uklanjanje Spomenika i
njegovo izmještanje na prostor pored hotela "Bosna" počelo 24. 12. 1991, a
završeno 14. januara 1992.
Sa građevinskim radovima je završeno 2004. godina i crkva koja sada nosi naziv “Hram Hrista spasitelja” je u jesen te godine osveštana. Međutim, crkva još uvijek nije u upotrebi, jer se još uvijek izvode radovi na unutrašnjem uređenju. Kako su iz banjalučke eparhije izrazili želju da nova crkva bude autentična kopija porušene crkve, čak su i zvona naručena od iste radionice u kojoj su stara zvona napravljena. Dopremljena su četiri zvona ukupne težine 6245 kilograma, s tim da je najveće zvono samo teško 3,2 tone. Melodija zvona će biti u d-duru, a moći će zvoniti po različitim melodijama, što je značajna razlika u odnosu na stara zvona. Na 47 metara visok zvonik postavljen je sat koji se samoreguliše putem elektromagnetnog prijemnika koji prima radio-talase iz regulacionog centra za vrijeme u Frankfurtu.
 |
 |
 |
 |
 |
 |