Američke Indijance možemo podjeliti na devet kulturnih područja.
Arktički narodi - poznati kao Aleuti- kulturno su bliski Inuitima i proširili su se između Beringovog prolaza i sjevernog Quebeca. Njihovo preživljavanje se temelji na lovu morskih sisara. U podarktičkoj zoni Kanade i Aljaske plemena
Oibwa i Kriji preživjela su uglavnom loveći sobove i sjeverne
jelene. Obalne skupine na sjeverozapadu - Tlingiti, Haidi i Kwakiutli - lovile
su losose, osliće i morske lavove, te trgovale s narodima iz unutrašnjosti.
Slično njima,
plemena na sjeveroistoku - uključujući Algonkine, Mohikance i
Irokeze - praktikovale su mješovitu ekonomiju lova, skupljanja plodova, ribarenja
i međusobne trgovine. Sela ovih trajno nastanjenih naroda uglavnom su se
sastojale od
koliba obloženih korom drveća i velike zajedničke kolibe ("velike
kuće"), koju su koristili u religijske svrhe i za seoske skupove. U ravnicama i
prerijama, nakon što su ih Evropljani upoznali s vještinom jahanja konja, narodi
Crna Noga, Siuksi, Čejeni, Arapahi i Komanči preživljavali su isključivo od lova
na bizone. Od njih su dobijali meso kože za šatore, odjeću i mokasinke, te kosti
za izradu oružja. Njihova su sela bila privremena naselja sa stožastim ili
kupolastim šatorima.Na jugozapadu - pustinjskim visoravnima i nepreglednim kanjonima u današnjem Novom Meksiku, Arizoni i sjevernom Meksiku - Hopi, Pimi, Apaši, Navaji i Tarahumare uzgajali su kukuruz i ovce.
Od ovaca su dobijali vunu, od koje su tkali prekrivače i tephe. Budući da su živjeli u kanjonima gdje je klima bila najpovoljnija, ove su skupine razvile karakterističnu arhitekturu puebla (zajednice u kanjonima visokih stijena) i naselja u nizinama (sagrađena od kamena drva i cigle).
Iako su bili ribari i lovci, polunomadska "mala plemena" iz Kalifornije većinom su bila ratobornija od svojih susjeda i preživljavali su od napada i pljačke.
Na područje jugozapada (danas Alabama, Georgija, Tennessee i Florida) nastanila su se plemena lovaca kao što su Seminoli, Kadi, i Čeroki, dok su se skupine na visoravnima ograđenima lancem Stjenjaka ovisile o ulovu lososa i lovu. "Indijanci kopači" iz Velike kotline, kao što su plemena Sališi, Šoponi i Pajuti, bavili su se sakupljanjem biljaka i korjenja; bili su polunomadski narod i kretali su se s velikiim krdima konja.
Iako su bili slični po načinima preživljavanja, Indijanci sa sjevera razlikovali su se u jezicima do te mjere da su plemena iz Velikih ravnica stvorila lingua franca, koja se temeljila samo na gestikulaciji.
Jedan element koji je zajednički svim skupinama američkih Indijanaca nasljeđen je od šamanske kulture iz Sibira, a to je vaznost koja se pridavala snovima i vizijama iz halucinacija. Ti su se fenomeni smatrali temeljnim načinom sticanja znanja. "Potrage za vizijama" bile su izazvane uzimanjem prirodnih droga ili podvrgavanjem tijela velikim fizičkim naporima, kao što su gladovanje, prisilno znojenje, mučenje itd., kako bi se dozvao duh zaštitnik. Njihove su ceremonije prizivale duhove iz svih djelova svemira- povezanih sa životinjama i biljkama, ali iznad svega s kosmičkom moći koja stvara život (wakanda, manitu, orenda) - kako bi pleme bilo blagoslovljeno blagostanjem i nastavilo živjeti.
Nekoliko stotina hiljada potomaka starih Indijanaca danas je uklopljeno u moderno zapadnjačko društvo SAD-a i Kanade, ali često pokušavaju oživjeti političku i plemensku svijest o svojim drevnim kulturama.
