Michelangelo Amerisi da Caravaggio
(1560-1610)
Cararavaggio je
slikar pun temperamenta . Upornost kojom je više puta slikao Pozivanje
i Mučeništvo sv. Mateja , da bi dosao do svog ličnog stila ,
svedoči o iskustvenom i impulzivnom načinu rada .Ali netačno je da je on
htio da prekine sa onim što mu je prethodilo , da je želio da razori
renesansnu estetiku . Mnogobrojne pozajmice koje je uzeo od antike , od
Savolda , Michelangela , i samog Rafaela dokazuju suprotno . Caravaggiova
delatnost nije poricanje . On je želio da nepostojanim likovima manirizma
vrati svu telesnu čvrstinu . Njegov cilj je da učini da ljudsko telo bude
jedini predmet slikarstva prema pravoj italijanskoj i mediteranskoj
tradiciji . U celom italijanskom slikarstvu niko neće dalje doterati taj
antropomorfizam koji dotle ide da na slici potpuno ukida sve što nije
potpuno ljudsko prisustvo . Renesansni slikari su tražili rešenje za
ljudsko telo pomoću jedinstvenog osvetljenja koje je isticalo važnost
svakog lica . Radili su sa svetlošću , a senka im je bila samo sredstvo za
isticanje svetlosti . Naslednici ove tradicije , maniristi , najzad su od
svojih likova načinili blede aveti . Caravaggio polazi od senke i u toj
senci mlazom svetlosti preseca svoja atletska i plebejska tela .
Njegov sistem silovitog bočnog osvetljavanja čini da
se blistavo ističu mišići i mase u pros
toru
bez dubine , koji se jedino ljudskim prisustvom ostvaruje . Da bi u svoj
svojoj snazi pronašao to telesno prisustvo , izbledelo u
raspadnutosti manirizma , on će da ga potraži tamo gde ono ima svu
prirodnu snagu , u narodu , što su , uostalom , radili i rođaci Carracci ,
ali na jedan umereniji način . Svete istorije koje on treba da naslika su
igrale narodne ličnosti. On se u neku ruku vraća duhu jevanđelja,
koje do svetosti uzdiže narodno .Jevanđelje će nadahnuti jedan celi deo
–najdublji –versko slikarstvo u XVII veku .
Michelangelo
Amerisi
da
Caravaggio
je bio veliki protivnik klasične bolonjske škole , koja se borila za
ideale antičke ljepote . Nasuprot Carracciu , oštrim realizmom , koji se
zazire ni od ružnog , skida svu vanjsku uzvišenost sa svih figura , pa ih
tako lišene konvencije čini za posmatrača uzbudljivo prisutnima . Mistični
prikaz Marije s dječakom Hristom koji gaze glavu zmije istočnog greha
postaje scenom s ulice , a Amor drskim uličnjakom . Namjerno upravljeno
hladno jako svetlo , koje trga likove iz neobično tamne okoline , ipak je
samo prividno realisično . Ono pojačava i dramatizira izraz i figurama
daje posve novu plastičnost . ’’Podrumsko svetlo ’’ , rugali su se
savremenici . Oltarnu sliku na kojoj je sv. Matiju naslikao kao tupa
starca odbili su šokirani naručitelji.Po
svome rodnom mjestu prozvan je Caravaggio , prvi je pokazao , kako se mogu
upotrebljavati neiskorišteni motivi , koji su se tako često nalazili u
životu građanstva i nižega puka. Značajna su mu dela te vrste Varalice
u igri ( u dresdenskoj galeriji ) , Svirač na lutnji ( muzej u
Parizu ) . Polaganje Hristovo u grob ( u Vatikanu )nema na sebi
više ništa od one nekadašnje svetačke atmosfere crkvenoga duha , nego je
prikazano kao običan prizor iz italijanskoga pučkoga života . Sa svom
energijom prelazi Caravaggio od, običnog stiliziranja k prirodnoj
istinitosti, od idealističke svečanosti k svakodnevnici , te od nebeskog
slavlja k tamnim stranama života . I u izboru slikarskih sredstava polazi
on novim putem . Njegova je polazna tačka mletačka umetnost , ali s onim
poojnim sjajem njezinih boja spaja on naizmenice svetle i senovite mase
pune izražaja , kako to nigde dosad nismo videli . I Caravaggiovo ’’
slikarstvo podrumskih rupa ’’ ,-kako su u ruglu nazivali njegov način ,
kako u tamni prostor zrače odozgo oštri čunjevi svetla – postaje sada uzor
za slikanje kontrasta svetlo-tama (clairobscur ) , koje se sada u čitavome
XVII veku svagde javlja , dok nije u Rembrandtu našlo svoga najvišeg
predstavnika .