Diego de
Silva y Velasquez (1599-1660)
Uz Holandjane predstavlja nam on drugu izvornu pokrajinu moderne umetnosti. Njegove slike su sluzile mladim slikarima oko g. 1860. i 1870. kao veci uzorci, negoli i dela samog Rembrandta i van der Meera. I kao sto su Nizozemci, tako je i Velasquez postao iza velike reprezentacione umetnosti italijanske renesanse prorokom istine. Pa kao sto su oni, tako je i on - a njegov put je bio jos dalji od nizozemskog - sisao k puku, kojem se on vec pri poslu nastojao pribliziti ozbiljnije od seljackih slikara iz Haarlema i Leydena. A s Nizozemcima se sla~.e i u tom, a.to jr mudro prea.ao preko umetnosti, koja je sve glavno trazila u liniji, u crtezu, u kompoziciji, i u tome, sto zahteva da se slikarska umetnost potpuno izgradi na koloritu. Ondje su otkrili svetlo; Velasquez otkriva zrak, prostor i uticaj atmosfere na okolne pojave. A otkrio je i sredstva, kojima ce izraziti kod svega, sto jezivo, ono neprekidno unutrasnje gibanje ispod vanjske ljuske mira. Njegov je cilj jedinstvo slikarskih akorda, sklad boja, koje se pod visim zakonom tona spajaju i mesaju. Kako je Velasquez doa.ao do tih tehnickih izrazajnih sredstava, to spada medu velike tajne istorije umetnosti. `.kola njegovog rodnog grada Seville, u kojem je odrastao, pa dva starija majstora njegove domace tradicije, koji su ga u pocetku vodili : Francisco de Herrera (1576-1656) i Francisco Pacheco (1571-1654), ciju je kcerku uzeo za zenu, mogli su mu samo uopste pokazati put toga rada i uputiti ga na pucke teme, koje je u svojoj ranijoj dobi zaista rado obradivao. ![]() Portretist je postao Velasquez, kad je bio pozvan u Madrid na dvor Filipa IV (g. 1623.). Tu je slikao veliko dru stvo, a.to se je okupljalo oko kralja, a i samog kralja u vise razlicitih slika, kako stoji u dvoranama svoga dvora ili jase na konju u prirodi; a onda i drugu gospodu i gospode na dvoru, pa i decu: one male, nezne, bledolike infantkinje, koje u nezgrapnim nosnjama odaju jadan izgled detinje nevinosti skucene u okovima etike. Valja spomenuti jos i pse i patuljke i kraljeve dvorske ludake, koje je Velasquez slikao, isticuci upravo strastveno karakteristicnu rugobu tih zakrzljalih lakrdijasa. Zatim je slikao visoko plemstvo, u prvome redu vojvodu Olivareza, svoga zastitnika, koji mu je pomogao, da je bio pozvan i na dvor. Slavan je postao slikom ''Las Meninas'' , na kojoj se nalazi i sam Velasquez uz slikarski stalak, prikazan, kako slika malu infantkinju Mariju Marguaritu, dok se u prosrtanoj dvorani nalazi jedna pocasna gospoda, koja pruza princesi casu vode, dva patuljka s velikim psom, a onda vise prema pozadini druga pocasna gospodica i jedan pratilac. U svim tim portretima vidi se umetnik potpune objektivnosti u shvatanju. Prikazane osobe odlikuju se kao pravi odraz stvarnosti, koje je ipak samo promisljeno slikarsko shvatanje moglo koloristicki opremiti. Covek potpuna mira, koji se cini , da je bez ikakve strasti, skoro bez temperamenta, odmerava postavu pojedinih vrednosti tona jednu prema drugoj i ujedinjuje ih finim srebrnastim sivilom pozadine, i time im daje skupi ucinak savrsene jedinstvenosti. Koloristicki detalji se sve vise gube, nestaje ih u glavnome, dominantnom tonu, kojem je umetnik dao da zagospodari slikom, a onda se tek iz te mirne atmosfere divno isticu pojedini, naglaseni slikarski glavni momenti kompozicije. Nada sve Velasquezovo crvenilo, koje se znatno razlikuje od zlacanoga zarkog crvenila Rembrandtova, harmonira u brizno odmerenim nijansama sa sivo-smedom bojom okoline, a delikatno plavetnilo sklapa se skladno sa svim tim - tu se opet sastajemo sa hladnim akordima, koji stoje u ostroja, valjda i svesnoj opreci prema toplpj skali boja kod Italijana. To je svojstvo zadrzao i Velasquez, posto je za dva svoja boravka u Italiji upoznao dela velike proslosti. Pa i u portretu pape Inocenta X, izradenom u Rimu, ostaje on spanac, koji se drzi naturalistickih tendencija seicenta. To on pokazuje i onda, kad predmete anticke mitologije obraduje na nacin, na koji se niko u Italiji ne bi odvazio.Velasquezu nije stalo do ''velikog stila'', nego on tra zi priliku, da prikaze![]()
|
![]() |
![]() |
![]() |
![]() |
![]() |
![]() |