Dok neka ispitivanja ukazuju na to da geni mogu donekle predodrediti anoreksiju, većina istraživača vjeruje da su ključni psihološki činioci. Anoreksičari obično imaju nizak nivo samopoštovanja i osjećaju se nedostojnima ljubavi. U adolescenciji takva osjećanja mogu da pogoršaju polne promjene, kulturološke poruke koje veličaju mršavost i pritisci ili napetost unutar porodice. Krajnost gladovanja može da bude način na koji anoreksičar pokušava da upravlja svojim životom – ne samo oblikujući svoj izgled nego i usporavajući sazrijevanje i polni razvoj.
Iako anoreksija najčešće nastaje početkom adolescencije može se naći i kod mlađe djece kao i kod odraslih. Dugo se smatralo da je lakšeg oblika i boljeg ishoda ako nastane u mlađoj dobi. Nastup bolesti je podmukao i gotovo neprimjetan. Djevojka koja je do tada bila poslušna, povučena, ambiciozna osoba, odjednom se još više počinje povlačiti od društva i postaje zaokupljena dijetama za mršavljenje. Sve se više zanima za kalorijsku vrijednost hrane, izbjegava sve što po njenom mišljenju deblja, jelovnik se postupno svodi na sve manji broj namirnica koje su pripremljene bez dodataka koji sadrže kalorije. Uz dijetu, djevojke obično počinju mahnito vježbati kako bi izgubile što više kalorija odnosno tjelesnih masti. Roditeljima nude objašnjenja da im je netko rekao kako su debele. Zanimljivo je da roditelji često u početku podržavaju djevojčinu dijetu bilo zato što misle da je opravdana bilo zbog toga što se ne usuđuju suprotstaviti kako kćerka ne bi još više gladovala. Ubrzo nakon gubitka na težini, djevojka gubi menstruaciju, a nakon toga javlja se svakim danom sve veći broj tjelesnih popratnih pojava trajnog izgladnjivanja.
Treba posebno napomenuti kako anoreksija ne nastaje zbog gubitka apetita već je riječ o borbi protiv gladi zbog stalno prisutnog i potpuno nerazumnog straha od debljanja koji ne popušta ni onda kad je mršavost dostigla takve razmjere da je ugrožen život bolesnice.
Iako nekim ispitivanjima – kao što su EAT (test odnosa prema jelu) – mogu da se identifikuju potencijalni anoreksičari, preovladavajući pokazitelj je mršavljenje bez očiglednog tjelesnog razloga, osim gladovanja. Krv i mokraću trebalo bi temeljno da pregledate kako bi se isključili drugi mogući uzroci gubitka težine i, što je još važnije, otkrila neravnoteža hormona i nizak nivo važnih hranljivih materija kao što su kalijum,cink i masne kiseline. Nedostatak cinka – čest kod anoreksičara, naročito onih koji su vegeterijanci – može da ošteti mnoge biohemijske funkcije u organizmu, usporavajući rast i polni razvoj i konačno doprinoseći i samoj pojavi anoreksije. Budući da krajnji slučajevi neravnoteže hormona i hranljivih materija mogu da dovedu do smrti, bitno je često praćenje.