TIPOVI PUSTINJA

Većina se klasifikacija pustinja temelji na kombinaciji broja kišovitih dana, ukupne količine godišnjih padavina, temperature, vlažnosti ili ostalih faktora. Peveril Meigs je 1953. godine podijelio pustinjska područja na Zemlji u tri kategorije prema količini primljenih oborina.

Aridne i ekstremno aridne zemlje čine pustinje, dok se semiaridna travnata podrucja obicno odnose na stepe.

U tom sada široko prihvaćenom sistemu ekstremno aridne zemlje imaju najmanje 12 uzastopnih mjeseci bez padavina, aridne zemlje imaju manje od 250 milimetara godišnje, a semiaridne zemlje imaju srednju godišnju količinu padavina između 250 i 500 milimetara. Aridne i ekstremno aridne zemlje čine pustinje, dok se semiaridni travnjaci uopšte odnose na stepe.

Ipak sama aridnost ne može omogućiti pouzdan opis šta je to pustinja. Na primjer Phoenix, Arizona u Arizoni primi manje od 250 milimetara padavina godišnje te se odmah vidi da je smješten u pustinji. Gorje Brooks na Aljasci takođe primi manje od 250 milimetara padavina godišnje, ali se ipak ne prepoznaje kao pustinjsko područje.

Razlika leži u nečemu nazvanom "potencijalna evapotranspiracija." Evapotranspiracija je složen proces sastavljen od gubitka vode kroz atmosfersko isparavanje i isparivog gubitka vode kroz životne procese biljaka. Potencijalna evapotranspiracija je dakle količina vode koja bi mogla ispariti u bilo kojem području. Tucson u Arizoni prima oko 300 milimetara kiše godišnje, a ipak bi godišnje moglo ispariti oko 2500 milimetara vode. Drugim riječima, oko 8 puta više vode bi moglo ispariti iz područja nego što je stvarno padne. Stope evapotranspiracije u područjima poput Aljaske su mnogo niže, pa dok ta područja primaju minimalnu količinu padavina, ona bi trebala biti označena kao fenomen u jednostavnoj definiciji pustinje: mjesto gdje isparavanje prelazi količinu padavina.

Stoga postoje različiti oblici pustinja. Hladne pustinje mogu biti pokrivene snijegom; takva mjesta ne primaju mnogo oborina, a ono što padne ostaje smrznuto u snježnom pokrivaču; takve se pustinje obično odnose na područja prekrivena tundrom ako postoji kratko razdoblje s temperaturama iznad smrzavanja, ili na ledenu kapu ako temperatura ostaje ispod tačke smrzavanja tokom cijele godine ostavljajući tako zemlju gotovo potpuno beživotnu.

Većina nepolarnih pustinja su vruća područja zbog malenih količina vode. Voda ima rashlađujuće ili barem ublažavajuće dejstvo u okolinama gdje je ima u izobilju. U nekim dijelovima svijeta pustinje su nastale efektom kišne sjene u kojoj zračne mase gube većinu svoje vlage dok se kreću preko planinskog lanca. Ostala su područja aridna zbog vrlo velikih udaljenosti od najbližih dostupnih izvora vlage (u nekim dijelovima u unutrašnjosti kontinenata na umjerenim širinama, posebice u Aziji).

Pustinje se takođe svrstavaju po svom geografskom položaju i prevladavajućem vremenskom podneblju.

   

TIPOVI PUSTINJA:

Pustinje pasatnih vjetrova

Pustinje pasatnih vjetrova ili pustinje suptropskih širina nalaze se u dva pojasa s obe strane ekvatora. U tom području pušu pasati koji se zagriju dok se kreću od konjskih širina prema ekvatoru. Ti suhi vjetrovi raspršuju oblačni pokrivač dopuštajući sve većoj količini sunčevog svijetla da zagrije zemlju. Većina glavnih svjetskih pustinja leži upravo u područjima koje prelaze pasati. Najveća i najvruća (57° C) pustinja na svijetu, Sahara u sjevernoj Africi, tipična je pustinja pasatnih vjetrova.

 

Pustinje umjerenih širina

Pustinje umjerenih širina se nalaze između 30° i 50° s.g.š i j.g.š. u smjeru polova suptropskih područja višeg tlaka zraka. Te su pustinje u unutrašnjim razvođima daleko od okeana pa imaju širok raspon godišnjih temperatura. Sonorska pustinja na jugozapadu Sjeverne Amerike je tipična pustinja umjerenih širina. Pustinja Tengger u Kini je također drugi primjer.

 

Pustinje kišne sjene

Pustinje kišne sjene nastaju zbog visokih planinskih lanaca koji sprječavaju vlagom bogate oblake da dosegnu područja u zavjetrini ili zaštićenu stranu planinskog lanca. Dok se zrak diže uz planinu, voda se iz oblaka naglo obori pa zrak gubi svoj sadržaj vlage. Pustinja nastaje u zavjetrinskoj "sjeni" planinskog lanca. Primjeri takvih pustinja su Judejska pustinja u Izraelu i Palestini, Velika zavala na zapadu Sjedinjenih Država i dio doline Antelope u pustinji Mojave, poznatoj i pod imenom Visoka pustinja, na jugu Kalifornije.

 

Obalne pustinje

Obalne pustinje su uopšte smještene na zapadnim krajevima kontinenata blizu Rakove i Jarčeve obratnice. One su pod uticajem hladnih morskih struja koje se kreću paralelno uz obalu. Budući da pasati prevladavaju u sistemima lokalnih vjetrova, te su pustinje manje stabilne od ostalih pustinja. Zimske magle, koje nastaju zbog hladnih morskih struja, često prekriju obalne pustinje sprječavajući sunčevo zračenje. Obalne su pustinje relativno kompleksne jer su pod uticajem terestričkih, okeanskih i atmosferskih sistema. Jedna od obalnih pustinja, Atacama u Južnoj Americi, najsuša je pustinja na Zemlji. U Atacami se rijetko može izmjeriti 1 milimetar ili više oborina jednom u svakih 5-20 godina. Ostale obalne pustinje čine Sechura u Južnoj Americi, pustinja Baja California u Sjevernoj Americi, Atlantska obalna pustinja i Namib u Africi.

Srpaste su dine uobičajene u obalnim pustinjama kao što je Namib s prevladavajućim kopnenim vjetrovima.

 

Monsunske pustinje

"Monsun" potiče od arapske riječi za "godišnje doba", a označava sistem vjetrova s izraženom periodičnom promjenom smjera. Monsuni nastaju kao posljedica temperaturne razlike između kontinenata i okeana. Jugoistočni pasati u Indijskom okeanu, na primjer, stvaraju teške ljetne kiše u Indiji dok se kreću prema obali. Dok monsun prelazi Indiju, gubi vlagu na istočnim obroncima gorja Aravalli. Pustinja Thar (Velika indijska pustinja) i pustinja Cholistan u Pakistanu su dijelovi monsunske pustinje koja se nalazi zapadno od tog lanca.

 

Planinske pustinje

Planinske pustinje su aridna mjesta na velikim visinama. Najistaknutiji primjer se nalazi sjeverno od Himalaja, u dijelovima kunlunskih planina i Tibetanske visoravni. Mnoga se mjesta u tom području nalaze na visinama koje prelaze 3,000 metara pa im termalni režim može biti hemiborealan ili čak borealan. Takva mjesta svoju ogromnu aridnost (prosječna godišnja količina oborina je često manja od 40 mm) duguju velikoj udaljenosti od najbližih dostupnih izvora vlage.

 

Polarne pustinje

Polarne pustinje su prostori s godišnjom količinom oborina manjom od 250 milimetara te srednjom temperaturom najtoplijeg mjeseca manjom od 10° C. Polarne pustinje na Zemlji pokrivaju skoro 5 miliona kvadratnih kilometara i većinom su ravnice s kamenom ili šljunčanom podlogom. U tim pustinjama istaknuta obilježja nisu pješčane nego snježne dine koje se obično javljaju u područjima gdje su oborine lokalno obilnije. Temperaturne razlike u polarnim pustinjama često prelaze tačku ledišta vode. Te "smrzavajuće-otapajuće" alternacije oblikuju modelovane teksture na tlu veličine i do 5 metara u promjeru.

Suhe doline na Antarktiku bile su bez leda hiljadama godina.

 

Ekstraterestričke pustinje

Mars je jedina planeta na kojoj su pronađena vjetrom oblikovana (eolska) obilježja. Iako je atmosferski pritisak na površini Marsa jednak jednoj stotini Zemljinog, globalna cirkulacija na Marsu je oblikovala cirkumpolarno pješčano more površine više od pet miliona kvadratnih kilometara što odgovara području većem od Rub' al Khali u Saudijskoj Arabiji, najvećem pješčanom moru na našoj planeti. Marsovska pješčana mora se uglavnom sastoje od srpastih dina na ravnicama u blizini vječne ledene kape na sjevernom polarnom području.

Definisavši pustinju samo nedostatkom oborina radije nego takođe zahtjevati i eolska obilježja, svrstava suštinski sva poznata ekstraterestrička tijela kao takva. Jedino poznato tijelo za koje se smatra da ima veliku mogućnost oborina je Titan, Saturnov mjesec. On nema tekuću vodu već umjesto nje je moguće da ima jezera tekućeg metana i ugljovodonika.

BACK TO HOME PAGE                    BACK TO TOP