Paul Joseph Goebbels (Rheydt, kod Düsseldorfa, 29. listopada 1897. - 1945.), ministar propagande u nacističkoj Njemačkoj i jedan od teoretičara nacističkog režima.
Dana 29. listopada 1897. u malom mjestu Rheydtu, u blizini Düsseldorfa i ne predaleko od Kölna, kako će poslije u dnevničkim bilješkama pisati sam Goebbels, rodio se rodonačelnik kontroliranog tiska Paul Joseph, četvrto dijete u obitelji Fritza Goebbelsa, skromnog knjigovođe u tvornici fitilja W. H. Lennartz. U minijaturnom etažnom stanu u Odenkirchener Strasse 186 (danas 292) mali se Joseph rano susreo s lekcijama pruske nesavitljivosti, spartanskog odgoja i religioznog drila koji je od njega napravio poniznog katolika. Da mu je kojim slučajem dano neko drugo vrijeme, takvo bi ga okružje pretvorilo u Savonarolu ili katoličkog Thomasa Moora - ovako, usud mu je namijenio da bude svjedok propasti carstva Wilhelma II., ratnog poraza i privrednog kolapsa. I kao da to nije dosta poslao je na njega upalu pluća i upalu koštane srži.
Još prije dijetetova polaska u školu roditelji su znali da će Joseph cijeli život ostati invalid, sa zgrčenim desnim stopalom, cupkavim hodom, nerazvijenim torzom, dječjim statom i prevelikom glavom. No, to ga nije spriječilo da studira u Bonnu, Berlinu i Heidelbergu. Nacističkoj se stranci priključio 1922. godine i bio je zadužen za organiziranje studenata koji pristupe stranci. Godine 1926. postao je urednik službenog nacističkog glasila Der Angriff (Napad). Nešto kasnije, 1928. godine kao član nacističke stranke izabran je za zastupnika u Reichstag (savezni parlament). Brojni Goebbelsovi biografi - od svih državnika Trećeg Reicha uz njega je jedino Hitler plijenio veću pažnju povjesničara i publicista - težište su najčešće stavljali na potrebu opće kompenzacije kojom je fizički "obilježeni" mladić pokušavao postići unutarnju ravnotežu. U knjizi Goebbels - eine Biographie (Piper, München, 1990.) autor Ralf Georg Reuth ne odstupa od prevladavajućeg objašnjenja da su rođenju psihozvijeri u Goebbelsu kumovale njegove fizičke manjkavosti.
Dosezi propagando-policijske konstrukcije što ju je Goebbels stvarao od 1933. godine i koja se sve do propasti 12 godina kasnije nalazila u stalnom procesu strukturiranja i restrukturiranja, daleko nadilaze Goebbelsov osjećaj inferiornosti - koji je u svakom slučaju veoma brzo kompeziran relativno visokim stupnjem osobne moći (ali nikad konstatnim), brojnim aferama s glumicama i plesačicama i superiornim osjećajem jedinog "intelektualca" - osim Rosenberga - unutar svijeta okupljenog oko Hitlera. Između 1919., kada je u romantičarskom zanosu napisao roman Michael, inspiriran starogermanskim mitovima (Oni koji ljube sunce ... ponizno pod nebesima stoje), do 1932., kada je unutar NSDAP-a organizirao i vodio Lügenabwehrstelle (u doslovnom prijevodu - Odjel za obranu od laži), Goebbels je susreo Hitlera, možda jedinog čovjeka na svijetu kojeg je beskrajno cijenio. Jedina zaista živa osoba u 40-ak svezaka Goebbelsovih dnevnika - osim samog autora - jest Adolf Hitler. Treba li uopće reći da mu Hitler nije uzvraćao osjećaje, veća ga je manipulativno varao s cijelom nacivrhuškom, međusobno ih huškao, te osobito Goebbelsa često ostavljao u "beštezinskom prostoru", stanju nedifiniranog straha pred naslućivanu promjenu.
Ministarstvo propagande uspostavljeno je zakonom od 13. ožujka 1933. za potrebe prosvjećivanja i propagande vladine politike među narodom i njegova usmjeravanja u obnovi njemačke domovine. Goebbelsovo je ministarstvo raslo uporedo s proširivanjem nadležnosti. Njegov prvotni plan predviđao je osnivanje odjela za radio, tisak, film, propagandu i kazalište. Odmah je organiziran odjel uprave, a iz NSDAP-a je prebačen još i odjel Lügenabwehr. Dvije godine nakon osnivanja ministarstvo je već imalo devet odvojenih službi, a 1941. čak 17. Jednako se tako povećavao i broj zaposlenih: do početka rata za Goebbelsovo ministarstvo je radilo nešto manje od 1000 ljudi, u proljeće 1940. bilo ih je skoro 1400, a do početka velike proljetne ofenzive iduće godine čak 2000. Ne računajući pti tome glavne pridružene članove: V-Männer (Vertrauensmann: čovjek od povjerenja), predstavnike obične policije, SD-polcije (NSDAP-ova policija), Gestapa, OKW časnike za vezu (Oberkomand Wermacht) i stalne predstavnike ministarstva vanjskih poslova.
Točno u 11 h otvarala bi se vrata Goebbelsova ureda. Uvijek elegantno odjeven, najčešće u civilnom odijelu s kravatom, ministar bi, praćen svitom ađutanata, referenata i osobnih tajnika, kao vihor ulazio u konferencijsku dvoranu Ministarstva propagande. Od listopada 1939. do travnja 1945. ta je konferencija značila kulminaciju Goebbelsova dnevnog rasporeda, bila je zapovjednički most za upravljanje njemačkim medijima. Odlučnim cupkavim korakom ministar bi se uputio k svojoj neobično visokoj fotelji presvučenoj smeđom kožom - ta, bio je visok kao prosječno 12-godišnje dijete, a vodio je najdjelotvorniju mašineriju Trećeg Reicha. Goebbels je bio umoran čovjek na čijim je ramenima počivala sva težina Hitlerove vizije. Udisati sunce, svjetlost, čisti zrak i mir - i spavati, spavati, spavati, povjerava se premoreni princ propagande vlastitom dneviku u ponoć, dok mu društvo prave samo pisma Fridrika Velikog. Ali po danu, ministrova se čežnja za mirom ne primjećuje - on vlada svojim dvorom ne zato što uživa visoku zaštitu nego zato što je objektivno najbolji, najpripremljeniji i najobavješteniji. Goebbelsova glad za informacijom je neutaživa - on ne prepušta ni jedan relevantni novinarski tekst na njemačkom, a tim od nekoliko desetaka prevoditelja danonoćno se brine za komentare starnih medija, jer moćni ministar propagande ne govori ni jedan strani jezik, a sram ga je u tim godinama nadoknađivati propušteno.
Ilustracije radi slijedi jedan primjer koji pokazuje Goebbelsov smisao za propagandno djelovanje: Njemački Židov Gerron bio je na vrhuncu svoje karijere (igrao je u Sternbergovom Plavom anđelu s Marlenom Dietrich) kada je 1933., bježeći napustio Njemačku. Nije htio otići daleko od domovine, skrivao se po okolnim zemljama. Nacisti su ga ulovili 1943. godine u Nizozemskoj i smjestili ga u geto u Theresienstadtu (Češka). Tu bi vjerovatno i skončao da Goebbels, suočen s optužbama međunarodnih humanitarnih institucija o tretmanu Židova nije došao na paklenu ideju. Naime, Gerron je zadužen da u kolovozu 1944. snimi film koji bi dematirao glasine. Kao rezultat toga nastao je prvoklasni propagandni film Der Fürhrer schenkt den Juden eine Stadt (Fürhrer poklanja Židovima jedan grad), za koji je Gerron angažirao nekoliko stotina tisuća logoraša kao glumce, statiste i tehničko osoblje, nadajući se da će svi biti spašeni deportacije. Podignute su kulise, izgadnjela lica su našminkana, a SS-supervizori vodili su računa o normalnoj civilnoj poruci filma. U travnju 1945. međunarodnoj delegaciji prikazan je film o uzornim uvjetima u kojima se živi u Theresienstadtu: Židovi u popodnevnoj dokolici sjede uz kolač i kavu, navečer idu na ples, kad ih što boli idu doktoru. Svi sudionici filmskog projekta bili su u to vrijeme već mrtvi, ubijeni u Auschwitzu, uključujući Gerrona i njegovu logorašku kabaretsku grupu Karussell.
Čitajući svakodnevno nefrizirani bilten Vrhovnog zapovjedništva Wehrmachta, izvješća SD-a, kao i progonozu metereološkog zavoda (objavljivanje vremenske prognoze bila je tabu tema za nemačke medije čitavo vrijeme rata), Goebbels je uvijek poznavao pravu situaciju s obje strane fronte; zato su se kod njega stanja najluđe nade izmjenjivala s najduboljom depresijom. Kada je i bio spreman dopustiti da se nagovori na neki razuman plan - u krugu najbližih suradnika Goebbels je bio čovjek dijaloga kojemu se bez posljedica moglo suprostaviti, premda je i to imalo granicu. Međutim njegov zamjenik dr Werner Naumann (kojega je Goebbels pripremao za svog nasljednika) sve je vrijeme vodio tajno knjigovodstvo protiv vlastitog šefa. O tome kako je Goebbels izgubio vjeru u Hitlera i njemačku pobjedu, da je njegovo nacionalsocijalističko uvjerenje hinjeno, do toga da je novinarima počeo dostavljati vremensku prognozu. Stoga je 29. travnja 1945. Hitler postavio Naumanna za novog ministra propagande. Dan kasnije Hitler je mrtav, a 1. svibnja 1945. za njim kreće i Goebbels (otrovao se zajedno sa cijelom obitelji). Drugog svibnja Naumann se uspješno probija na zapad. Otkriven je tak kada se na izborima 1953. kao nezavisni kandidat kandidrao na izborima u Bundestag, nakon čega je kažnjen oduzimanjem pasivnog i aktivnog biračkog prava. Godine 1948. Goebbelsovi su dnevnici objavljeni u Engleskoj i tada je prvi puta široj javnosti bila dostupna Gobbelsova intima.
|
|
|
|
|
|