Josif Visarionovič Džugašvili STALJIN

(Gori, Gruzija, 21. decembra 1879. - Moskva, 5. marta 1953.), sovjetski političar i državnik

Gruzijski revolucionarni marksist (kasnije je sam dodao Visarionovič svome imenu), i kasnije doživotni diktator SSSR-a (1928. - 1953.). Rođen je 21. decembra 1879. godine u mjestu Gori (Tifilska gubernija) kao sin postolara i bivšeg kmeta. Oba roditelji nisu govorila ruski jezik, ali ga je Staljin (što navodno znači - čovjek od čelika) naučio dok je pohađao višu vjersku školu u rodnom jestu. Bio je i student teologije u pravoslavnom sjemeništu u Tifilisu iz kojeg je izbacen 1899. godine jer se godinu dana ranije (1898.) pridružio ilegalnoj Ruskoj socijaldemokratskoj radničkoj stranci. Za pohađanje sjemenišne škole Soso (to mu je bio nadimak u školi) dobio je stipendiju kao najbolji učenik u cijeloj školi.

Karijeru revolucionara započeo je kao propagandist među željezničarskim radnicima u Tbilisiju. Policija ga je 1902. godine uhapsila u Batumiju da bi proveo više od godine dana u zatvoru, nakon čega je protjeran u Sibir odakle je pobjegao 1904. godine. Između 1902. i 1913. godine Staljin je hapšen osam i protjerivan sedam puta, a ukupno šest puta je uspjevao pobjeći. Njegov zadnji izgon desio se 1913. godine i trajao je sve do 1917. godine. Po povratku iz Sibira 1904. godine Staljin se vjenčao. Njegova prva supruga Jekaterina Svanidze umrla je 1910. godine. Druga supruga Nadežda Alilujeva, s kojom se oženio 1919. godine počinila je samoubojstvo 1932. godine.

U zadnjim godinama carske Rusije od 1905. do 1917. Staljin je bio više sljedbenik nego vođa. Uvijek je podržavao bolješvičku frakciju unutar stranke, ali njegov je doprinos bio više praktični nego teoretski. Godine 1907. pomogao je u organizaciji prepada banke u Tbilisiju kako bi izvlastili fondove. Vođa boljševika Lenjin u to vrijeme kooptirao ga je u boljševički Centralni komitet. Naredne godine na kratko je bio urednik partijskog lista Pravda , a na Lenjinov poticaj napisao je svoje prvo veliko djelo: Marksizam i nacionalno pitanje. Nakon ruske revolucije u februaru 1917. godine Staljin se vratio u Petrograd (sada: Sankt Peterburg), gdje je nastavio uređivati partijski list. Zajedno s Levom Kamenevim Staljin je dominirao pri donošenju partijskih odluka, sve do Lenjinovog dolaska u aprilu. Politiku suradnje s privremenom vladom koju su njih dvojica vodili Lenjin je odbacio.

Iako bez osobite uloge u pripremi Oktobarske revolucije ušao je u sovjetsku vladu kao komesar za neruske narodnosti te postao član Politbiroa Komunističke partije 1917. godine. Zajedno sa Jakovom Sverdlovim i Leonom Trockim pomogao je Lenjinu riješiti sva goruća pitanja u teškim vremenima građanskog rata. Staljin je u građanskome ratu sudjelovao i kao zapovjednik na nekoliko bojišnica. Godine 1922. postao je generalni sekretar Komunističke partije. Nakon Lenjinove smrti Staljin je sa Zinovjevim i Kamenevim vodio zemlju. S tim privremenim saveznicima Staljin je napao Trockog, kandidata sa najviše šansi da nasljedi Lenjina. Kada je uklonio Trockoga Staljin je promijenio smjer udružujući se s Nikolajem Buharinom i Aleksejem Rikovim protiv Zinovjeva i Kameneva. Do svoga 50-og rođendana 1929. godine Staljin je učvrstio svoj položaj na mjestu Lenjinovog nasljednika. Godine 1928. pokrenuo je kampanju nasilne kolektivizacije agrikulturnih dobara što je imalo kobne posljedice na razvoj sela.

Sredinom 1930.-ih Staljin je pokrenuo opsežnu kampanju političkog terora. U montiranom suđenju Staljinovi bivši rivali unutar stranke (Zinovjev, Kamenev, Tomski, Rikov, Buharin), vlade, vojske (Tuhačevski, Bliher i dr.) i inteligencije u kojima su milijuni tzv. neprijatelja naroda utamničeni su, izgnani ili ubijeni. Svi oni priznali su svoje navodne zločine protiv države. Sve to imalo je katastrofalne posljedice na državu, a najvidljive je bilo u vojsci jer su čistke izvršene među visokim vojnim dužnosnicima imale katastrofalne posljedice na spremnost Crvene armije na početku njemačke agresije na Sovjetski Savez. Zbog svega toga strah od tajne policije, KGB-a, postao je temeljni dio sustava vladavine zvanog staljinizam.

Nakon besplodnih pregovora o vojno-političkom savezu sa Zapadnim silama sklopio je 1939. sporazum s nacističkom Njemačkom. Nakon njemačke agresije na Sovjetski Savez (1941.), o kojoj je bio više puta obaviješten ali je više vjerovao Hitleru nego vlastitim obavještajcima i njemačkim vojnim prebjezima, Staljin kao ratni vođa uzima titulu generalisimusa i uspijeva nakon početnih poraza dovesti zemlju do pobjede. U vrijeme i nakon 2. svjetskog rata sudjelovao je na konferencijama u Teheranu, Jalti i Potsdamu, a koje su rezultirate time da zemlje Istočne i Srednje Europe potpadnu pod sovjetsku vlast. Zbog nastojanja da svojoj politici podredi nove socijalističke zemlje i njihove komunističke stranke te time nametne svoju volju cijelom komunističkom pokretu izazvao je 1948. godine sukob s jugoslavenskim komunistima (tzv. Rezolucija Informbiroa protiv KP Jugoslavije). To je prouzročilo udaljavanje Jugoslavije od komunističkog bloka i približavanje Zapadu. Posljednje godine svoje vladavine u januaru 1953. godine naredio je hapšenja mnogih moskovskih doktora, uglavnom Židova, optužujući ih za medicinska ubojstva. Činilo se kako se sprema repriza Velikog terora iz sredine 1930.-ih ali je Staljinova iznenadna smrt 5. marta spriječila još jedno krvoproliće. Tri godine nakon njegove smrti na 20. partijskom kongresu posmrtno ga je Hruščov optužio za zločine protiv Partije i izgradnje kulta ličnosti.

<<<<<