MUSSOLINI

Benito Mussolini (1883. - 1945.), talijanski diktator, državnik i političar.

Rođen 29. jula 1883. godine u okolici sela Predappio, nedaleko mjesta Forli u sjeveroistočnoj talijanskoj pokrajini Romagna (jedan od najsiromašnijih krajeva u Italiji). Njegova majka, Rosa (djevojačko prezime Malteni) bila je jedna od najuglednijih učiteljica u okolici. Njegov otac, Allesandro, bio je kovač i predani socijalist. Benito je imao brata i sestru (Armaldo i Edviga), nijedno od djece nije dugo živjelo. Za vrijeme školskih dana bio je povučeno dijete. Nikada nije plakao i rijetko se smijao niti je puno pričao. Radije je sjedio u zadnjoj klupi i čitao nego se igrao s drugom djecom. Kao i otac bio je nagle naravi. U razredu je uvijek bio neposlušan te je stoga izbačen iz internata. Zbog napada nožem na druge učenike izbačen je iz dvije škole. Od rane mladosti bio je okružen utjecajima anarhizma, socijalizma i drugih sličnih političkih opcija. Nakon završenog školovanja 1901. dobio je zvanje nastavnika i nekoliko je mjeseci predavao u osnovnoj školi. Potom je započeo svoju političku karijeru kao radikalni socijalist.Nesposoban pronaći stalan posao 1902. emigrira u Švajcarsku (kasnije će biti uhapšen zbog skitnje i protjeran iz Švajcarske). Za vrijeme boravka u Švajcarskoj povezao se s tamošnjim socijalistima, te je po povratku u Italiju preko lista Borba klasa propagirao socijalističke ideje. Godine 1908. u austrijskom gradu Trentu napisao je novelu Kardinalova ljubavnica, kasnije prevednu na engleski. Dvije godine kasnije (1910.) postao je sekretar mjesne Socijalističke stranke u Froliju. Iste godine ženi se s Rachele Guidi koja će mu roditi petero djece. Kada je 1911. Italija objavila rat Turskoj bio je zatvoren zbog svoje pacifističke propagande. U to doba hvalio se da je antipatriot. Već u julu 1912. izabran je za direktora Socijalističke stranke, a u decembru preuzima uredničko mjesto partijskog glasila Avanti. Tada postaje najutjecajniji vođa talijanskog socijalizma. U to doba je vjerovao da se proleterijat mora ujediniti u jedan moćan snop (fascio), spreman da zgrabi vlast. Neki u tim riječima vide začetak fašističkog pokreta. U novembru 1914. Mussolini je počeo objavljivati nove novine Il Popolo d'Italia i utemeljio je grupu Fasci d'Azione Rivoluzionaria. Početkom 1. svjetskog rata Mussolini je bio protiv ulaska Italije u taj oružani sukob. No, dva mjeseca nakon početka rata mijenja svoj stav i zalaže se za ulazak Italije u sukob. Zbog takvog stava izbačen je iz Socijalističke stranke. Po izbijanju 1. svjetskog rata napušta list Borba klasa i počinje izdavati Talijanski narod, preko kojeg se zalaže za sudjelovanje Italije u ratu na strani Saveznika. Aktivno pomaže D'Annunzija u kampanji za pripajanje Rijeke Italiji i s njim osniva organizaciju nazvanu Borbeni fašistički odredi, a koja je bila začetnik buduće fašističke stranke. U maju 1915. Italija ulazi u rat, a u septembru iste godine Mussolini biva unovačen i poslan u rovove na talijansko-austrijskoj fronti. Uskoro nakon mobilizacije ranjen je i demobiliziran kada se minobacač koji je opsluživao pregrijao i eksplodirao.Fašizam je postao organizirani politički pokret u martu 1919. kada je Mussolini s drugim mladim ratnim veteranima iz 1. svjetskog rata osnovao Fasci de Combattimento. Pokret je dobio ime po snopu (fasce) starom rimskom simbolu discipline. Taj nacionalistički, antiliberalni i antisocijalistički pokret imao je najveću podršku iz donjih slojeva srednje klase. Nakon neuspjelog pokušaja na izborima 1919. da postane zastupnik u parlamentu to mu je kao predstavniku desnice 1921. ipak pošlo za rukom. Fašisti su osnovali odrede koji su terorizirali donedavne Mussolnijeve kolege. Vlada se u te sukobe rijetko miješala. Kao protuuslugu za podršku skupine industrijalaca i zemljoposjednika Mussolini je odobrio štrajkolomstvo i odrekao se revolucionarne agitacije. U vrijeme privredne krize, štrajkova i revolucionarnog perioda priključuje se desnici, vodi borbu protiv socijalista i osniva fašističku stranku 1919. u Milanu. Iste godine u aprilu fašisti su napali socijaliste na njihovom skupu u Milanu. Tom prilikom Mussolini je s još stotinjak ljudi pritvoren zbog ilegalnog posjedovanja oružja. Svi su iz zatvora pušteni već naredni dan. Uskoro se vojska i policija nisu miješali u fašističke nasilne izgrede. Policijske zvaničnike zamijenili su članovi Fašističke stranke. Osnovana je Fašistička milicija koja se sastojala od oružanih odreda, ubilačkih timova i tajne policije. U oktobru 1922. na kongresu stranke, koji je održan u Napulju, organizira pohod na Rim u kome sudjeluje 60.000 fašista. Prestrašen pohodom i stanjem u zemlji (liberalna vlada nije uspjela zaustaviti širenje anarhije) kralj Vittorio Emanuele III povjerava mu mandat za sastavljanje vlade (28. oktobra 1922.) te Mussolini postaje premijer. Tada počinje Mussolinijeva fašistička diktatura za koju je bio karakterističan strahovit teror, imperijalistička politika i ukidanje demokratskih sloboda.U početku su Mussoliniju podršku pružili zastupnici Liberalne stranke u parlamentu. Uz njihovu pomoć Duce (Vođa) je uveo strogu cenzuru i izmijenio izborni zakon tako da je u periodu od 1925. - 1926. uspio prisvojiti svu diktatorsku moć i likvidirati sve druge političke stranke. Vješto koristeći aposlutnu kontrolu nad novinstvom postupno je gradio legendu o Duceu, čovjeku koji je uvijek u pravu i koji može riješiti sve političke i ekonomske probleme. Zahvaljujući tome Italija je uskoro postala policijska država. U različitim vremenskim razmacima Mussolini je osobno preuzeo vođenje ministarstva unutarnjih poslova, vanjskih poslova, kolonija, gradskih uprava, vojske i oružanih službi te javnih radova. Ponekad je istovremeno bio na čelu više ministarstava, a ujedno je bio i predsjednik vlade. Istovremeno je bio vođa svemoćne Fašističke stranke i naoružane Fašističke milicije. Na taj je način uspio zadržati moć u vlastitim rukama i spriječiti pojavljivanje bilo kakvog suparnika. No, to je bila cijena stvaranja režima koji je bio previše centraliziran, neučinkovit i korumpiran. Do 1926. fašistički vođa u zemlji uveo je jednopartijski totalitarni režim. Većinu vremena Duce je provodio šireći propagandu, bilo u Italiji ili izvan nje, i tu je njegovo novinarsko iskustvo bilo neprocjenjivo. Novine, radio, obrazovni sustav i filmovi bili su brižljivo nadgledani kako bi stvorili iluziju da je fašizam doktorina 20. stoljeća koja će zamijeniti liberalizam i demokraciju. Principi fašističke doktrine objavljeni su u jednom članku, koji je navodno napisao Mussolini, a koji se 1932. pojavio u enciklopediji Enciclopedia Italiana. Godine 1929. potpisao je konkordat s Vatikanom, kojim je talijanska država napokon priznata od Rimske katoličke crkve. Za vrijeme fašističke diktature parlamentarni sistem je praktično ukinut. Zakoni su ponovo pisani. Svi učitelji u školama i na sveučilištima morali su se zakleti da će braniti fašistički režim. Urednike novina imenovao je osobno Mussolini, a nitko tko nije imao pismeno odobrenje Fašističke stranke nije se mogao baviti novinarstvom. Trgovačka društva su lišena bilo kakve neozavisnosti i integrirana su u ono što se nazivalo korporativni sistem. Namjera (nikada nije do kraja dovršena) je bila sve Talijane učlaniti u različite profesionalne organizacije ili korporacije koje nadzire vlada.Mussolini se ulagivao svojim financijerima prvo prebacujući brojne industrije iz javnog u privatno vlasništvo. No, 1930. krenuo je u drugu krajnost stavljajući industriju pod rigidnu vladinu kontrolu. Velike količine novca trošio je na javne radove. Međutim ekonomija je patila zbog njegovog pretjeranog pokušaja da Italiju učini samodostatnom. Prvenstveno stoga što je postojala prevelika koncentracija teške industrije za koju Italija nije imala dovoljno sirovina. U vanjskoj politici Mussolini je uskoro od pacifističkog antiimperijaliste postao ekstremno agresivni nacionalist. Rani primjer toga je bombardiranje Corfa 1923. godine. Uskoro nakon toga uspio je upostaviti kvislinški režim u Albaniji i ponovo osvojiti Libiju. Njegov je san bio od Sredozemlja učiniti mare nostrum (naše more). Godine 1935. na konferenciji u mjestu Stresa pomogao je stvoriti antihitlerovsku frontu u cilju obrane nezavisnosti Austrije. Ali je uspješno ratovao protiv Abesinije (Etiopije) u periodu od 1935.-1936., što je bilo u suprotnosti s načelima Lige naroda te je bio prisiljen potražiti saveznika u nacističkoj Njemačkoj koja je 1933. istupila iz Lige naroda. Njegova intervencija (1936.-1939.) u španskom građanskom ratu na strani generala Franca zapriječila je bilo kakvu nadu u pomirenje s Francuskom i Velikom Britanijom. Kao rezultat toga morao je 1938. prihvatiti njemačku aneksiju Austrije i komadanje Čehoslovačke 1939. godine. Na Minhenskoj konferenciji u septembru 1938. zauzeo je umjeren stav zalažući se za mir u Europi. Također je težio priključiti što veći dio hrvatske obale Italiji. Njegov savez s Njemačkom je potvrđen kada je sklopio pakt s Hitlerom u maju 1939. godine. Kao posve potčinjeni partner Mussolini je slijedio naciste u provedbi radikalne politike koja je vodila progonu Židova i stvaranju aparthejda u Talijanskom carstvu.Premda je 15 godina bio na vlasti i spremao Italiju za rat njegove oružane snage posve su nepripremljene dočekale Hitlerovu invaziju Poljske koja je vodila ka 2. svjetskom ratu. Tada je odlučio ostati nezaraćena strana dok ne bude posve siguran koja će strana pobijediti. Tek nakon pada Francuske u junu 1940., nadajući se da će rat trajati samo još nekoliko sedmica stupio je u oružani sukob. Njegova agresija na Grčku u listopadu iste godine svima je pokazala da nije ništa učinio kako bi stvorio učinkovit vojni stroj. Učestali talijanski porazi na svim frontama i anglo-američko iskrcavanje na Siciliju 1943., okrenuli su većinu Mussolinijevih kolega protiv njega na sastanku Velikog fašističkog vijeća 25. srpnja 1943. To je omogućilo kralju da mu oduzme mandat. Utemeljena je nova vlada pod predsjedanjem maršala Badoglia. Mussolini je na kraljevu zapovijed uhićen i interniran u jedan hotel na planini Gran Sasso d'Italia, odakle su ga 12. septembra 1943. oslobodili njemački padobranci i prebacili u sjevernu Italiju. Tu ga je Hitler postavio za šefa marionetske države (Republica di Saló). U toj tvorevini Mussolini se vratio svojim ranim socijalističkim idejama i kolektivizaciji. Također je dao ubiti neke od fašističkih vođa koji su mu otkazali poslušnost, uključujući i svog zeta, grofa Galeazzo Ciana. U aprilu 1945., u trenucima kada su se savezničke snage približavale Milanu, a njemačke povlačile iz Italije, Mussolinija su zajedno sa svojom ljubavnicom Clarom Petacci u Dongu na jezeru Como 28. aprila 1945. kod mjesta Giulino di Mezzegra uhvatili talijanski partizani pri pokušaju bijega u Švicarsku. Streljan je po kratkom postupku. Narednog dana Mussolinijevo tijelo, zajedno s tijelima drugih poznatih fašista, obješeno je naglavačke u mjestima Como i Milano (u jakim uporištima fašista), a kako bi se protivnici fašizma narugali fašistima. Rat su preživjeli Mussolinijeva supruga Rachele s dvojicom sinova (Vittorio i Romano) i kćerkom (Edda), udovicom grofa Ciana. Treći sin, Bruno, poginuo je u avionskoj nesreći.

<<<<<