Naši policijski odredi, koji obavljaju pograničnu službu, stupili su u borbu protiv osvajača. Žestoke borbe vode se i dalje."
To je bio taj povod, koji je "prošagandistima našao" Hitler za otpočinjanje rata.
Čitavu ovu operaciju s tehničke strane planirali su Hitlerov zamjenik Hajndrih i šef Gestapoa Miler.
U 4 sata i 26 minuta 1. septembra 1939. godine, tri njemačke "štuke" poletjele su sa jednog aerodroma u Istočnoj Pruskoj i ustremile se prema Dancigu, noseći u svojim utrobama bombe od kojih je svaka težila po 250 kg.
U 4 sata i 45 minuta, na stotine aviona Luftvafe (Luftwaffe) napalo je aerodrome, saobraćajne čvorove, privredne i administrativne centre u Poljskoj. Bez objave rata, kopnene snage Vermahta prešle su poljsku granicu sa sjevera, juga i zapada.
Hitler je poslanicima Rajhstaga na najciničniji način objasnio istoga dana, zašto je riješio da okupira Poljsku: "Dva dana smo ja i moja vlada čekali da se poljska vlada smiluje i pošalje opunomoćeno lice na razgovore...Ali ja bih bio nepravilno shvaćen, ako bi moja ljubav prema miru i strpljenje bili primljeni kao slabost ili čak kukavičluk...Ja više ne vidim želju poljske vlade da sa nama vodi ozbiljne pregovore...Zato sam odlučio da sa Poljskom razgovaram jezikom kojim se ona već niz mjeseci služi u razgovorima sa nama..."
U istom govoru, Firer se obratio i Engleskoj i Francuskoj, ponovo ih uvjeravajući da prema njima "gaji topla i iskrena osjećanja".
Ali ova jeftina i beskrupulozna demagogija više nije mogla da uspije, jer je javnost u zapadnim zemljama bila ogorčena fašističkim obmanama i varvarskim bombardovanjem nezaštićenih gradova i naselja.
U 11 časova i 30 minuta održana je vanredna sjednica britanske vlade. Čemberlen i Halifaks su i tom prilikom pokušali da pronađu način za nagodbu sa Hitlerom. Još prethodne večeri ponudio se kao "neutralni" posrednik Musolini. Čemberlen i Daladje su bili oduševljeni ovakvom varijantom i svim silama su odugovlačili s preduzimanjem energičnih mjera protiv agresora, očekujući ponovo spasonosku nagodbu.
Pariz i London su zahtjevali od Njemačke da obustavi ratne operacije i da povuče svoje ugovorene obaveze prema Poljskoj. U protivnom će Velika Britanija i Francuska "izgleda" morati da ispune svoje ugovorne obaveze prema Poljskoj. međutim, u pitanju je bio neobičan ultimatum, jer u njemu nije naveden rok do kojeg Njemačka mora da povuče svoje trupe.
Čemberlen je u Britanskom parlamentu 2. septembra izjavio da još nije dobijen definitivan Hitlerov odgovor na notu od 1. septembra. Rekao je da ako odgovor uskoro ne uslijedi, da će se diplomatski odnosi između ove dvije zemlje obustaviti.
U tom trenutku, skočio je sa klupe Laburističke opozicije Artur Grinvud, koji je privremeno bio na dužnosti šefa parlamentarne grupe ove stranke.
-Zapanjen sam- počeo je Grinvud- što mi još juče nismo pružili pomoć Poljskoj kako predviđaju naše obaveze. Parlament je šokiran saopštenjem premijera, njegovim nedoličnim manevrisanjem i odugovlačenjem...Zar je to moguće? Agresija je počela prije 38 sati, a mi i dalje ćutimo!...Koliko će još dugo Britanija da okleva?...Svakog minuta ginu na hiljade ljudi, najozbiljnije su ugroženi naši nacionalni interesi i temelji naše nacionalne časti. Više se ne može čekati. Kocka je bačena.
Na kraju, odlučeno je da sutradan 3. septembra u 9 sati ujutru ambasador Henderson uruči njemačkoj vladi novi ultimatum, čiji će rok isteći u 11 sati prije podne.Vanredna sjednica parlamenta zakazana je za 11 sati i 15 minuta.
Međutim, Pariz je i dalje manevrisao, nastojeći po svaku cijenu da izmoli Musolinija i Ćana za posredništvo. Bone je čak zatražio da Hitler povuče iz Poljske samo "samo simboličan kontigent trupa", kako bi to stvorilo uslove za pregovore u Rimu. Englezima je već bilo jasno da od svega toga nema ništa i da Hitler na sve ove prijetnje gleda kao na "veliki blef" zapadnih sila.
Rano ujutu, ambasador Henderson zatražio je prijem kod Ribentropa. Ovaj je predosjećao o čemu se radi, pa je odbio da ga lično primi. To je po njegovom ovlašćenju učinio prevodilac Paul Šmit.
Prevodilac je potom brzo krenuo u Rajhskancelariju, gdje su ga očekivali Firer, Gering, Gebels i Ribentrop. Nakon prevođenja note Hitler je ostao doslovno skamenjen. Poslije izvjesnog vremena on se okrenuo Ribentropu, koji je stajao kod prozora.
- Šta ćemo sad?- upitao je...
Na licima Geringa, Gebelsa i drugih nacista vidjela se zbunjenost.
-Sad ste svi zanijemili!- razdrao se Hitler.
-Hermane (u pitanju je Gering), vi ste jamčili da Englezi neće intervenisati! Treba hitno da odletite u London i da zaključite sa njima ugovor. Tada će automatski otpasti Francuzi. Oni se neće usuditi da nam objave rat.
11 sati je prošlo. Hitler se kolebao, rok je prošao.
Čemberlen je 3.9.1939. godine u govoru preko radija kratko objavio da se Engleska i Njemačka nalaze u ratu.
Šest časova kasnije i Francuska je objavila rat Njemačkoj. Zatim i Australija i Novi Zeland kao dominioni Engleske, a 6.9. Južno Afrička Unija, 10.9. Kanada i najzad Indija.
Italija se proglasila "neratujućom zemljom", mada ju je vezivao "čelični pakt" s Njemačkom. Duče je bio na strani Hitlera, ali je trebao više vremena da spremi vojsku za vođenje ozbiljnog rata.
SAD su bile na strani Engleske i Francuske, mada su zvanično ponovile da će ostati neutralne. Predsjednik Ruzvelt tada nije bio iskren. On je čekao da se njegova zemlja maksimalno naoruža, da iz prekookeanske busije prati razvoj događaja i da se umješa kada joj to najviše bude odgovaralo.
