Prica pocinje 1936.godine, kad je u laboratoriju Irackog muzeja stigla posiljka predmeta iskopanih na mjestu gdje su nekad zivjeli Parti. U to vrijeme laboratoriju vodio Njemac Wilhelm König. Poslije je napisao:

"Nadeno je nesto prilicno neobicno i, nakon sto je proslo kroz nekoliko ruku, doneseno je k meni: posuda slicna vazi od svijetlozute gline, grlic koje bijase odrezan, zadrzala je bakreni tuljak ucvrscen asfaltom. Vaza je bila oko 15 cm visoka; cilindrican tuljak od valjanog bakra sa dnom imao je promjer od 26 cm i bio je 9 cm dug. U njemu je, drzan nekom vrstom cepa od asfalta, bio je potpuno oksidovan zeljezni stapic kojega je vrh strsao oko 1 cm iznad cepa i bio pokriven zutosivom, potpuno oksidovanom tankom oblogom od neke kovine nalik na olovo. Donji kraj zeljezne sipke nije dosezao do dna cilindra, na kom je bio sloj asfalta debeo oko 3 cm. Na pitanje sta bi to moglo biti, dobijen je zapanjujuci odgovor. Svi djelovi bili su doneseni u jednom komadu, no kad su pregledani pojedinacno postalo je ocigledno: da je to mogao biti jedino elektricni element. Trebalo je samo dodati kiselinu ili luzinu da bi se clanak upotpunio."

Dalje