Bar jedan predmet rucne izrade nepobitno dokazuje da je jedna civilizacija drevnog svijeta raspolagala sa tehnickim znanjem kakvo nijedan savremeni naucnik nije naslutio. Kako je taj predmet naden u moru kod ostrvceta Andikithire, sjeverozapadno od Krete, poznat je pod nazivom „mehanizam sa Andikithire“.
Bio je izvaden iz brodske olupine koju je 1900. otkrila skupina ronilaca, tragajuci za spužvama na kamenoj hridi nedaleko od Andikithire. Naišli su na trup broda natovaren kipovima. Iste godine vratili su se na to mjesto i, nakon mnogo mjeseci naporna i opasna ronjenja, izvadili lovinu: bronzane i mramorne kipove, koji su otpremljeni u Nacionalni arheološki muzej u Atini na cišcenje irestauriranje. Strucnjaci muzeja su bili oduševljeni ljepotom i kolicinom nalaza, pa stoga ne iznenaduje da mjesecima niko nije pobliže razmatrao nekoliko komada zardale bronze koji su takode bili izvadeni. Kad ih je na kraju pregledao glavni arheolog muzeja Spyridon Stais, zapazio je u izjedenim bronzanim odlomcima obrise zubaca. Smjesta je došlo do rasprave: neki su strucnjaci rekli da su to ostaci astrolaba, kojeg su astronomi primjenjivali za mjerenje visine nebeskih tijela; drugi su pobijali tu tvrdnju.Pouzdano je bilo samo to da je, prema natpisu na omotacu, mehanizam bio napravljen oko 80.godine prije nove ere. Medutim, tek je godine 1958.godine mehanizam sa Andikithire pregledao covjek koji ce otkriti svijetu pravi stepen tehnickog dostignuca njegovih stvaralaca.
Englez Derek de Solla Price, danas profesor istoije nauke na univerzitetu Yale u Americi, naišao je na mehanizam dok je proucavao istoriju naucnih instrumenata. Kad je posjetio atinski muzej, zaprepasto se onim što je vidio „Nigdje u svijetu nema slicnog predmeta“ – napisao je. – „Ništa slicno tome nije poznato ni iz kojeg drevnog naucnog teksta ili književne aluzije. Naprotiv, iz svega što znamo o nauci i tehnologiji u helensko doba, zakljucili bismo da takva naprava nije mogla postojati.“
Prva ispitivanja bronzanih dijelova otkrila su osnovne crte mehanizma: sa vanjske strane imao je brojcanike uložene u drvenu kutiju, a unutra je bilo najmanje dvadeset zupcanika.Kutija je bila ispisana natpisima, medu kojima je bio i astronomski kalendar. Medutim, najznacajnije od svega bilo je da je mehanizam imao sistem diferncijalnih zupcanika. To je zapanjilo Pricea, jer su dotad istoricari nauke vjerovali da su se takvi zamršeni zupcani sistemi prvi put pojavili u satu napravljenom 1575.godine.
Više od decenije Price je nastojao rekonstruisati mehanizam iz korodiranih dijelova, ali tek je 1971.godine – kad je grcka komisija za atomsku energiju napravila rendgenske snimke – otkrivena cijela zbirka zupcanika mehanizma iz Andikithire.
Kako se znalo da satovi iz trinaestog vijeka naše ere imaju jednostavniji sistem zupcanika, Priceova reakcija je shvatljiva „ Moram priznati da sam se u vrijeme tog ispitivanja mnogo puta nocu budio i pitao postoji li koji drugi nacin da se dokaže stil astronomskog sadržaja osim epigrafije, što cvrsto ukazuje na prvi vijek prije naše ere.“ Niko ne može sa sigurnošcu znato kako se mehanizam sa Andikithire upotrebljavao ili kako je dospio na brod natovaren kipovima, ali Price misli da je možda bio predocenje svemira, više umjetnicko djelo nego naucni instrument. On takode vjeruje da je mehanizam bio dio tehnološkog znanja koje su stari Grci nametnuli svojim islamskim nasljednicima, a koje je na kraju dozrijelo u starim evropskim astronomskim satovima u srednjem vijeku. Svakako mehanizam sa Andikithire treba svrstati, kao što tvrdi Price „ u red jednog od najvecih osnovnih mehanickih pronalazaka svih vremena“.
Vec samim tim što postoji on je opomena arogantnom uvjerenju modernog svijeta da je visoko razvijena nauka bila nedostupna sposobnostima i mašti naroda drevnog svijeta.
Komentar Arthura C. Clarkea:
„Saga „mehanizma sa Andikithire“ jedna je od onih u kojoj sam licno bio upleten. Potkraj 1950-tih godina doveo sam dr Pricea u dodir sa Dennisom Flanaganom, urednikom casopisa „Scientific American“, koji ga je nagovorio da napiše clanak i tu zapanjujucu napravu predstavi javnosti. („Drevni grcki kompjuter“, „Scientific American“, 1959.godine). Godinama sam salijetao dr Pricea da dovrši svoje istraživanje i on ga je na kraju objavio 1974.godine („Grcki zupcanici“ u Transaction of the American Philosophical Society). U 1965.godini prekinuo je sav posao na kongresu Medunarodne astronauticke federacije, da bih posjetio atinski Nacionalni arheološki muzej i vlastitim ocima vidio zardale dijelove na dnu prazne kutije za cigare. Poslije sam napisao:
„Pogled na taj neobican relikt doživljaj je koji jako uznemiruje. Malo je jalovijih poslova od nagadanja: 'šta ako...' ali mehanizam sa Andikithire svakako zahtjeva takvo razmišljanje. Premda je star više od dvije hiljade godina, predstavlja razinu koju naša tehnologija nije dostigla do osamnaestog vijeka. Na nesrecu, ta je zamršena naprava opisivala samo kretanje planeta, a nije pomogla da se ono objasni. Sa mnogo jednostavnijim pomagalom nagnutih ploha, klatna i tegova, Galiliej je modernom pokazao put razumjevanju toga. Da su saznanja Grka bila ravna njihovoj maštovitosti, industrijska revolucija je mogla poceti hiljadu godina prije Kolumba. Za sada ne bismo samo dangubili oko Mjeseca; bili bismo vec stigli do obližnjih zvijezda.“
Cesto sam se pitao kakva druga blaga napredne tehnologije leže možda skrivena u moru. Možemo biti potpuno sigurni da je kompjuter sa Andikithire djelo ljudskih ruku; no, ako igdje možemo ocekivati da cemo naco oborene svemirske brodove ili druge predmete svemiraca, onda ce to biti u okeanima koji prekrivaju tri cetvrtine naše planete.“
|
|
|
|
|
|