Učitelji plesa koji su izdašno zabavljali renesansne vladare
nisu ni znali da začinju umjetničku vrstu u kojoj će u idućim vijekovima
uživati milioni ljudi u cijelom svijetu.Istorija Klasičnog Baleta
Učitelji plesa koji su izdašno zabavljali renesansne vladare
nisu ni znali da začinju umjetničku vrstu u kojoj će u idućim vijekovima
uživati milioni ljudi u cijelom svijetu.
Balet je nastao u Italiji u 15. vijeku kad su plemići počeli zapošljavati profesionalne učitelje plesa da uljepšaju skupe hvalospjeve kojima je trebalo impresionirati važe goste.Pritom su se priređivale i govorne drame kao i otmeni plesovi, a izvodili su ih dvorjani i dvorjanke. Ta su spektakularna događanja u Francuskoj ušla u modu nakon što se Talijanka Katarina Medici udala za francuskog kralja i sa sobom donijela običaj priređivanja ekstavagantnih dvorskih baleta.
Dvorski baleti su baš počeli gubiti na popularnosti kad je 1643. na francuski prijesto došao Louis XIV. Novi kralj taj običaj nije samo zadržao nego, nego je i sam učestvovao u izvođenju – dok nije postao predebeo za ples! Njegov nadimak '' Kralj Sunce'' potekao je upravo iz Baleta noći ( Le Ballet de la Nuit) u kojem se pojavio kao ''kralj sunce''.
Ne znamo pouzdano kada je čovjek počeo plesati, no možemo pretpostaviti da je to bilo negdje od samih početaka. U gotovo svim sačuvanim plemenskim kulturama nalazimo plesove koji nisu tek spontani izljevi osjećaja (veselja, bijesa...), nego su to uobličene, ritmičke sekvence koje se izvode na odabranom mjestu s željom da proizvedu naročiti dojam na one koji gledaju. U starije doba najčešće su to bili rituali kojima su molili bogove da podare kišu, bogatiji urod, povećanje plemena i sl.
Grčko pozorište upućuje nas na prikazivanje koje se sastojalo od pjesme i plesa, i bilo je sastavni dio dionizijskog proljetog slavlja. U početku je proslava bila improvizirana, no s vremenom su se počele izvoditi složenije pjesme i plesovi, da bi nakon toga započela takmičenja u prikazivanjima. Grupe koje su sudjelovale u takmičenju uvježbavao je «choregus», iz čega se korijeni današnja riječ «koreograf», a nastupale su u «orchestru», kružnom plesnom prostoru teatra na otvorenom.
Profesionalni ples se razvio u Rimu, a prikazivao je tragedije ili mitove u soloizvođenju. Pomoću odgovarajuće muzike, s mnoštvom kostima i maski, plesač bi uzastopce portretisaoo sve moguće likove upletene u njegovu priču. Utisak bi pojačavao okretima, uvijanjima, nagibima i skokovima. No iskazivanje fizičke vještine nije bio primarni cilj. Zadatak plesača je bio da pokaže ljudsku narav i emocije u svoj njihovoj raznolikosti: ljubav i gnjev, mahnitost i bol, sreću i tugu, ljubomoru i sl. Za ples je neobično značajan uticaj tehničke vještine izvođače. Plesač stalno proširuje raspon svojih mogućnosti, u nastojanju da ovlada pokretima koji bi bili viši, brži i savršeniji od dotad viđenih. Da bi mu se u tome pomoglo, njegovo se školovanje produžilo i produbilo, te je u oblikovanju snage, fleksibilnosti i koordinacije ono postalo sistematičnije.
Svaka epoha je obogatila plesni vokabular, osiguravajući narednom naraštaju koreografa obilniju građu.
Postoje i zapisi o putujućim zabavljačima, uključivo i plesačima, koji su u srednjem vijeku uveseljavali plemstvo po dvorovima, a kasnije je pučke zabave preuzelo plemstvo. Crkvene vlasti su, nastojeći ukinutu poganske obrede, uvidjele da je gotovo nemoguće iskorijeniti tradicionalne forme, premda im je uspjelo lišiti ih njihova izvorno magijskoga značenja.
U ranom 16.vijeku u Italliji, prvi put se spominje naziv balletti, koji je označavao figuralni ples. Iako je svaki ples imao neku temu, s drugim ga je plesovima povezivao jedino opšti mitološki karakter sadržaja.
U osnovi su balletti bili scenski prilagođene verzije društvenih plesova toga doba. Neki su proizašli iz dvorskih protokola, a drugi iz zabava seljaka. Uz ballette se javljaju i tekstovi s uputstvima koja su imala precizan broj izvođača koji sudjeluju u plesu, te da li su oni svrstani u parove ili poredani u liniju.
Krajem šesnaestog i početkom sedamnaestog vijeka tekstovi postaju sve precizniji i daju nam jasno tumačenje pravilnog položaja plesačevih stopala na početku koraka, kao osnove iz koje se razvilo pet pozicija klasičnog baleta. Ilustracije pokazuju da su stopala okrenuta od tijela – ne do te mjere da bi bila potrebna neka naročita gipkost, no dostatno da bi to djelovalo otmjeno. Tu je začetak baleta otvorenih pozicija nogu.
Premda su koreografi bili profesionalci ballette su izvodili amateri - dvorani za zabavu svoga staleža. Zbog toga su koreografi, svjesni ograničenih sposobnosti svojih učenika – izvođača, jednostavne korake slagali u zamršene obrasce tako da bi ipak bili zanimljivi.
Koreografi su znali da publiku ne mogu zadiviti koracima, koje izvođači ni ne znaju vješto izvesti i koji se iz gledališta ionako dobro ne vide, nego tlorisom – složenim geometrijskim oblicima koji bi se sastavljali, rastvarali i ponovo sastavljali.
Baleti se nisu izvodili na uzdignutim pozornicama, već u središnjem prostoru velikih sala, dok je publika sjedila u povišenim galerijama koje su se protezale uzduž triju strana plesnog prostora.
Balet se u klasičnom smislu razvio u Francuskoj. Najčuveniji plesač sredinom sedamnaestog stoljeća bio je Louis XIV; odjeven kao Apolon, Kralj – Sunce vladao je francuskim i evropskim baletom.
Sada je i obična publika koji puta smjela prisustvovati predstavama, a u nekim ipredstavama su se pojavljivali i profesionalci. No balet je i dalje ostao sredstvom koje je prvenstveno imalo služiti plemstvu. Kada je napustio scenu, Louis XIV. je oformio školu za osposobljavanje plesača. Na početku su svi plesači bili muškarci, a s vremenom se pojavljuje i nešto žena.
U osamnaestom vijeku je tačno prebrojano svih pet pozicija, sve je veći naglasak na otvorenosti, pa se sada stopala postavljaju tako da tvore pravi ugao. Plesalo se na sceni, a publika je sjedila ispred plesača. Tlorisi nisu više bili vidljivi, već u prvi plan dolaze pokreti.
Skokovi postaju sve češći i pojavljuje se mnoštvo pirueta.
Proširio se jaz između društvenog i teatarskog plesa, za scenu je norma bila nešto slobodnija. Suknje balerina se skraćuju na visinu do gležnja kako bi i one mogle izvoditi skokove, a cipele na petu se zamjenjuju cipelama bez pete radi čvršćeg pliea prije skoka. Kasnije se suknje i korzeti zamjenjuju jednostavnom laganom haljinom. No muškarci su u baletu i dalje nadmoćniji.
U devetnaestom vijeku plesne predstave počinju se stvarati za manje elitnu publiku – za srednju klasu u napredak.
Noge se otvaraju do punih 180 stepeni, a baletni je klas progresivan niz vježbi, počevši od jednostavnih pokreta, pa sve do najsloženijih skokova i okreta.
Sistematskoo vježbanje pospješio je brz napredak tehničke vještine. Žene su počele plesati na vrhovima prstiju. U početku je to bila tek trenutna poza, onda nekoliko brzih koraka, a potom još nekoliko. S vremenom je balerina naučila kako da opšivanjem pojača vrhove svojih papuča kako bi je one bolje podupirale (špice su se pojavile mnogo kasnije).
Krajem devetnaestog i u dvadesetom vijeka struktura postaje savršeno precizna i ističe se ljepota linije. Solo plesovi, poznati kao varijacij' sada se uvijek grade na nekom motivu ili su inspirisani nekom posebnom osobinom plesača za kojeg su bili kreirani.Pas de deux uvijek sadržava propisan adagio za oboje plesača, varijaciju za svakog posebno, te tehnički briljantan allegro. Fouette, šibajući okret, doživljava svoj razvoj i ubrzo ih je većina plesačica uspjela izvesti trideset i dva na špici.
Muškarci se vraćaju plesu i sada muško – ženska zastupljenost postaje ravnopravna.To je i doba špica kao zasebnih papučica koje se razlikuju od mekanih.
Nazad
 |
 |
 |
 |
 |
 |