Način rada vulkana

Vulkani označavaju završni čin magmatske aktivnosti. To je istovremeno krajnji domet kretanja magme, koja ponekad može da pređe dug put od vulkanskih ognjišta do samog izbijanja na površinu Zemlje. Vulkanski otvori, poznati kako krateri, ili grotla, ponekad su malih ali ih ima znatno krupnijih razmjera. Prečnik otvora im je 500 do 1000m, a ponekad i preko 10 000m i više. To su ogromni otvori na kojima Zemlja „diše“, odnosno kroz koje se iz Zemljine unutrašnjisti prazne ogromne mase magme , praćene gasovima i parom. 
 

Izbijanje magme(lave) kroz krater može biti tiho, dosta nečujno, ali i u vidu eksplozija i snažnijih erupcija. U prvom slučaju magma se tiho razliva oko kratera i formira, pošto se ubrzo ohladi, razne platoe i vulkanske ploče, dok u drugom slučaju, pri pojavi erupcija, raspršeni vulkanski materijal, zajedno sa oblacima prašine, gasova i vodene pare, leti visoko iznad kratera, ponekad i nekoliko kilometara u visinu. Izbačeni materijal se često opet vraća u krater, a većim dijelom se deponuje oko kratera, očvršćuje i na taj način formira vulkanske stijene. Ako se erupcije obnavljaju dolazi do jačeg deponovanja materijala oko kratera i time se stvara kupa koja može(zavisno od količine izbačenog materijala) može da naraste u razmjere jedne planine.


Grebeni po sred okeana(razmicanje ploča) skoro neprekidno se napajaju magmom koja poslije hlađenja obrazuje novu okeansku koru. Na drugim mjestima se obrazuju duboki rezervoari koji, ako se ne ohlade, postaju nestabilni i izazivaju erupcije. Isticanje je ubrzano ako je pad pritiska dovoljan da rastvorenim gasovima u magmi omoguči da obrazuju mjehure. Ako je zapremina izbačenog materijala tolika da se ispraznio rezervoar magme, ruši se centralna oblast vulkanske kupe, a ostaju samo njene strane, a to je kaldera.