U prirodi postoje dva izvora slatkih sokova iz kojih pčele proizvode med: nektar i medljika ( medna rosa ).

Nektar je slatki sok koji izlučuje medonosno bilje iz posebnih žljzda-nektarija . Oe se nalaze u cvijetu ili van cvijeta i njihov oblik u jedne iste biljne vrste nije jednak. Hemijski sastav nektara kao i koncentracija šećera u njemu, različit je u raznog medonosnog bilja. Svaka vrsta medonosng bilja ima specifičan nektar, to uslovljava da se medovi razlikuju među sobom. Tu važnu ulogu imaju soli i aromatične supstance u nektaru, koji su nosioci karakterističnog mirisa i ukusa medova. Med proizveden od nektara naziva se cvjetni med.

Mediljka ( medna rosa) je slatki sok koji izlučuju razne vrste lisnih uši iz familije Aphididae Coccidae i dr. Ovi sokovi nisu ušiji izmet, pošto zahvaljujući naročitim filtrima u organizmu, ne dolaze u dodir s probavnim organma. Med proizveden od medljike naziva se med medljikovac.

Pčele sakupljaju slatke sokove u prirodi i donose ih u košnicu u voljci. Kada pčela u prirodi vođena bezuslovnim refleksima, pronađe hranu , ona po povratku u košnicu mobiliše društvo uslovnim signalima o postojanju hrane.

Intenzitet kojim će pčele posjećivati medonosno bilje sa koga sakuplja nektar , ovisi od koncentracije šećera u nektaru, od blizine izvora hrane, tj. od udaljenosti košnice od medonosnog bilja i jačine pčelinjeg društva. Pčela prvenstveno posjećuje medonosno bilje sa većom koncentracijom šećera u nektaru. Kada koncentracija šećera u spadne na 4.5 %, pčele prestaju da ga sakupljaju jer jse izgubljena energija na sakupljanje ne nadoknađuje ovom koncentracijom.

Pretvaranje nektara u med još nije tačno razjašnjeno. U svakom slučaju , pretvaranje počinje u pčelinjoj voljci već prilikom prenosa nektara u košnicu. Procesi koji tada nastaju , uglavnom se svode dva osnovna : isparavanje suvišne vode iz nektara i pretvaranje složenih šećera (disaharida ) u proste (monosaharide) djelovanjem fermenata. Tek sakupljeni nektar sadrži 30 do 80% vode i 30 do 40% saharoze od ukupnih šećera. Unošenjem nektara u košnicu , pčele *sakupljačice* predaju ga mlađim pčelama *hraniteljima* , čije žlijezde imaju veću sposobnost da pretvaraju složene šećere u proste (invertovanje) nego onih koje sakupljaju. Brzina predaje unesenog nektara (hranidbeni kontakti) od jedne pčele drugoj , različita je i iznosi od 20 sekundi do nekoliko minuta , a naročito se povećava za vrijeme obilne pčelinje paše. 

Isparavanje vode iz nektara vrši se dvojako. Pčele u svojoj voljci povećavaju koncentraciju šećernog sifupa. Isparavanje vode iz nektara nastavlja se u košnici, u ćelijama saća . Toplotni režim i režim vlage u košnici , uslovljen bioliškim zahtjevima pčelinjeg društva i života pčele , ostvaruje povoljne uslove da suvišna voda ispari iz nektara. U prvo vrijeme, dok nektar ima veći postotak vode , pčele njim ispunjavaju ćelije saća djelomično, jednu četvrtinu ili do jedne polovine, što zavisi od koncentracije šećera. Na taj način omogućuje se brže isparavanje suvišne vode iz nektara, jer pčele lepršanjem krila provode vazduh kroz košnicu. Za isparavanje vode iz jednog litra nektara, sa koncentracijom šećera od 50% , potrebno je kroz košnicu propustiti 24000 litara vazduha, i tada utrošena energija iznosi 617.3 velike kalorije.

Povećanjem koncentracije šećera, nektar počinje da se zgušnjava i pčele nadopunjuju ćelije saća, sjedinjujući sadržaj ćelija koje su do polovine bile napunjene u jednu, do blizu njenog vrha. U napunjenoj ćeliji nastavljaju se fermentativni procesi isparavanja vode. Kada sadržaj suhe materije dostigne koncentraciju od 80-82%,  dotad nezreo nektar postaje med. Pčele ga poklapaju voštanim poklopcima i tako ostaje u saću sve dok ga same pčele ili čovjek ne upotrijebe.