Isaac Newton rodio se na Božić 1642. godine u mjestu Woolsthorpe u okrugu Lincoln u Engleskoj. Nakon poroda bio je praktično otpisan, ali je ipak uspio preživjeti. Newtonova majka uskoro se preudala pa se o malom Isaacu brinula baka. Još dok je pohađao osnovnu školu Isaacov ujak William Esconty primjetio je kako njegov nećak nije običan dječak već da posjeduje nesumnjive crte izuzetne nadarenosti. Newton je veoma rano pokazao i vještinu u pravljenju raznovrsnih naprava kojima je zarađivao i svoje prve honorare. Umjesto da s vršnjacima uživa u dječijim nepodopštinama mali Isaac je konstruirao mehaničke lutke, fenjere kojima je plašio praznovjerne seljake, drveni sat koji se sam navijao, mlin s proždrljivim mišem, koji je istovremeno bio i mlinar i glavni pokretač naprave i još puno toga.

Srednju školu završio je u gradiću Grenthem. Završivši srednju školu Newton se po preporuci svog ujaka upisuje na Cambridge kao najsiromašniji student. Stoga je morao raditi teške poslove kako bi zaradio za život i školovanje. Sveučilište je rangiralo svoje studente. U samom početku Newton je bio zadnji na rang listi, ali se vremenom talentom i znanjem izdvojio se i nametnuo. O tome dovoljno govori i činjenica da je odmah nakon završenog studija dobio mjesto predavača na istom fakultetu na kojem je studirao.

U periodu od 1664. do 1666. godine Londonom je harala kuga pa se Newton mogao na miru udubiti u svoje zamisli vezane za mehaniku i dinamiku i tako postaviti temelje svom životnom djelu. Newton je tih godina radio tako intezivno da se skoro razbolio. Nakon što je kuga minula Newton se vratio u Cambridge gdje je 1669. na mjestu profesora matematike naslijedio svog učitelja Isaaca Barrowa. Prvo je predavao optiku, a potom i druge predmete među kojima se našala i geografija. Čak je objavio i jedan udžbenik geografije. U Kraljevsku akademiju Newton je primljen na osnovu refraktorskog teleskopa kojim je promatrao Jupiterove satelite. Teleskop je izradio sam Newton pokazavši tako savršeno poznavanje složenih tehnoloških postupaka od kojih je najsloženiji bio brušenje ogledala. Izbor u Akademiju donio je Newtonu i prvi sukob i to s fizičarem Robertom Hookom. Hook je bio fizičar, hemičar, astronom i arhitekt, čovjek nepostojanog karaktera koji nije imao strpljenja raditi dugo na jednom projektu i čuvati za sebe otkriće do samoga kraja. Zbog toga je dolazio u mnoge sporove s drugim naučnicima koji su njegove ideje dovodili do konačnog ostvarenja. Između ostalog prigovarao je svakom da ga je pokrao. S Newtonom se sporio zbog teorije svjetlosti. Za razliku od Hooka Newton je kao rijetko koji naučnik bio nesklon iznošenju svojih ideja u javnost prije njihove konačne obrade. Za njega je bilo sasvim prirodno da utroši 20 godina za neki posao. Ipak, nije bio tajanstveni ili sujevjeran. Laskanja i priznanja dolazila su sama po sebi, on ih nije odbijao ali mu nisu mnogo značila. Druga, čuvenija, Newtonova svađa jeste ona s Leibnizom oko pitanja prvenstva u otkriću infinitezimalnog računa.

Newton je žudio otkriti ono što se zove materia prima (prvobitna materija), kako bi na taj način imao "sve". Nije se zadovoljavao samo objašnjavanjem ustrojstva svijeta, jer je priznavao vrhovnog tvorca, na svoj protestantski način, kao strastan teolog i pisac mnogih teoloških rasprava u kojima je iskušavao svoju logiku na pitanjima bez ikakvog značaja za nauku pa i samo teologiju danas. Nije se zadovoljavao pasivnim promatranjem i bilježenjem onoga što jeste takvo kakvo jeste; od prvog dana stvaranja žudio je za samim stvaranjem, za mijenjanjem kako bi mogao reći: Otkrio sam sve. Hypotheses non fingo (Ne izmišljaj hipoteze) - bijaše njegova čuvena deviza koju nije napuštao do kraja života. Za sve je tražio logična objašnjenja, u eksperimentu. Newtonova tajanstvenost, šutnja i strpljiv rad mogli su imati i kobne posljedice po njegov život, kada se 1690. godine zapalio njegov radni kabinet, odnosno rukopisi na njegovom radnom stolu. U tom besmislenom požaru koji je čini se izazvala mačka oborivši svijeću, izgorili su neki Newtonovi rukopisi. U njima su bili zapisani njegovi radovi vezani uz hemiju i knjiga o prelamanju svjetlosti. U tim rukopisima nalazili su se i ogledi kojima se Newton bavio 20 godina, ogroman empirijski materijal kakav nije bilo moguće više prikupiti, pa je razumljiv njegov očaj nad prizorom uništenog truda. Tri godine bio je na opasnom putu ludila, s trenucima potpune neuračunljivosti ali se ipak izvukao iz takvog stanja. Navodno mu je u pronalaženju izlaza s tog puta pomogla i njegova ljupka nećakinja po nagovoru filozofa Locka, velikog Newtonovog prijatelja.

Newton je bio čovjek duha, zaboravaljo je na hranu i san kada je radio. Probudivši se dugo je sjedio u noćnoj košulji na ivici kreveta i razmišljao. Smatrao je kako nakon sna mozak najbolje radi, oslobođen zagađenja. Istog mišljenja bio je i Descartes. Newton je mnogo godina bio i zastupnik u britanskom parlamentu gdje je uporno šutio osim u nekoliko iznimnih slučajeva kada je digao svoj glas u korist autonomnosti nauke i Cambridgea. Njegova slava bila je tolika da se preko njegovih riječi nije moglo lahko preći. Također je bio dopisni član Francuske akademije, a francuski kralj čak mu je nudio mirovinu. Njegovo grandiozno djelo Matematički principi prirodne filozofije (Philosophiae nautralis principa mathematica) izmijenilo je pogled na svijet, a mnogi znanstvenici citirali su ga kao Bibliju. Počasti koje su mu iskazivane nije doživio nijedan Englez prije njega. U svojoj 54 godini postao je upravitelj kovnice novca. Nama to danas izgleda krajnje besmisleno, ali taj položaj u ono vrijeme bio je znak izuzetnog društvenog statusa. Newton je poživio 84 godine, uglavnom u dobrom zdravlju. Izgubio je samo jedan zub, od napornog gledanja u Mjesec oslabio mu je vid, a kosa mu je rano osjedila ali je ostala bujna do posljednjih dana. Preminuo je 31. marta 1727. godine u Londonu.