Morski psi i raze-legendarni stanovnici mora

Morski psi i raže, predstavnici drevnoga razreda Elasmobranchii (pločičastokrižni), uvijek su imali posebnu ulogu u dugotrajnom odnosu čovjeka i mora, i to na osobit način. Te ribe pripadaju najprimitivnijim životinjama kralježnjacima, koje postoje u sadašnje vrijeme - 350 milijuna godina kretale su se vlastitim putom u burnomu tijeku evolucije, a promjenljivim uvjetima prilagođavale su se na svoj način, malo se same mijenjajući. Iz toga razloga, a i zbog strašne slave ubojica, kakvu imaju neki morski psi, izazivaju kod čovjeka atavistički strah, kao neshvatljivo pamćenje o davnim vremenima, kada su u moru živjele još strašnije životinje. U svakom slučaju, predočivši si da ti se odnekuda kroz neprozirnu dubinu prikrada morski pas ili da se, recimo, iznenada s morskoga dna podiglo pretpovijesno čudovište divovski golub uhan, proživjet ćeš stravični osjećaj, kao da si zavirio kroz nekakav jezivi uski otvor u pučinu vremena.

Taj neshvatljivi strah ne slabi ako se morski pas ili raža promatra s bliske udaljenosti. U tipičnoga morskog psa tijelo je prekrasnog optočnog oblika, jedno od najsavršenijih među ribama. Dugačak, skladan, siječe morsku vodu brzinom torpeda, kao ovjekovječenje zla. Njegove ralje, s donje strane zašiljene gubice, u obliku polumjeseca, pregibaju se unazad, keseći se neprekidno, okrutno. Unutar ralja je nekoliko redova zuba za hvatanje, trganje, rezanje i drobljenje hrane, a mogu, poput glave mitskoga zmaja, ponovno izrasti, zamijenivši istrgnute, istrošene ili naprosto one koji su otpali starenjem. Ti zubi predočuju u biti i specijaliziranu raznolikost bezbrojnih "zuba" koji pokrivaju cijelu kožu morskog psa - sitne, veoma oštre bodljice, koje mogu oguliti plivača ako ga morski pas dodirne svojim dugačkim tijelom. Njegove oči, široko rastavljene na postranim dijelovima glave, gledaju hladnim, smrzavajućim pogledom. Slično podmornici, morski pas se ne može naglo zaustaviti ili krenuti najvećom brzinom, a na žrtvu nasrće u cik-cak pokretima. Rep, čija se dugačka gornja lopatica drži neposredno za kralježnjicu, veoma je moćni pokretač. U nekih vrsta, na primjer kod morske lisice, rep je pretvoren u naročito oružje lova. Duži je od samoga tijela ribe i zakrivljen poput kose, njime morski pas zaglušuje i zbija u gustu gomilu ribe kako bi zadovoljio svoj čudovišni apetit.

                       Redovi oštrih zuba u gubici leopardskoga morskog psa, koji mu omogućuju dobar zagriz u ribu.
                                    Kožni zubi ili kožne ljuske slične zubima, također se jasno vide oko usta

Ne manje zloslutan izgled imaju i raže. One su jako spljoštene, široke prsne peraje srasle su im s glavom oblikujući trokutaste izrasline slične krilima, zbog čega sliče velikim šišmišima. Za razliku od morskih psa, koža mnogih raža je glatka, samo u nekih vrsta pojedina su mjesta pokrivena bodljama i iglicama. Kod divovskoga goluba uhana ili morskoga vraga, s obje strane usta izbočene su prema naprijed izrasline slične rogovima, koje oblikuju za vrijeme hranjenja nešto slično lijevku. Ti rogovi daju golubu uhanu još stravičniji izgled. Rep je u većine raža veoma uzak i dugačak, sličan biču. Rep raža-repobodljika ima kod osnovice oštru, dugačku bodlju s otrovom, koji može paralizirati i čak usmrtiti čovjeka. Međutim, među drugima, to je jedina porodica raža opasna za čovjeka - uostalom, ti obitavatelji morskoga dna više zbog svojeg izgleda, nego zbog okrutnosti, pretvorili su se u legendarna čudovišta, kakvima ih predaja smatra.

Pločičastokržne ribe razlikuju se od kostnih ne samo hrskavičnim kosturom. Imaju primitivne škrge, s razdjelnim otvorima. Kod morskoga psa sa svakoga boka otvara se od pet do sedam škržnih pukotina sa stražnje strane glave, kod raža postoji dvostruki red pukotina na donjoj strani tijela. Neki morski psi imaju još i male škržne otvore iza očiju, takozvana brizgala. U raža brizgalo ima važniju ulogu, to je velik, okrugao otvor, smješten na gornjoj strani tijela, opremljen povratnim ventilom, koji se otvara i zatvara pri disanju ribe. Morska voda dolazi do škrga kroz brizgalo, a izlazi kroz škržne pukotine.

Druga je važna osobina morskih pasa i raža spiralni ventil u crijevima. Taj naziv nije baš najprikladniji - zapravo spiralni ventil naprosto uveličava usisanu površinu crijeva, znatno kraćih nego u većine kralježnjaka (u trometarskoga morskog psa dužina crijeva je 2,7 m, a čovjek visine 180 centimetara ima 8 metara crijeva). Premda razne vrste morskih pasa imaju spiralni ventil različita oblika, građen je u osnovi na principu vijčanoga žlijeba ili je skrućen u zbijenu spiralu, po čijim žljebovima, u procesu probave, prolazi hrana. Budući da ventil ima do 45 žljebova, usisna površina na relativno malomu prostoru postaje dovoljno značajna.

Ni morski psi ni raže nemaju plivajućeg mjehura. Za raže, koje uglavnom žive na dnu, to je manje važno nego za morske pse, koji plivaju posvuda, a koji doslovno moraju ili plivati ili potonuti. Neki morski psi djelomično svladavaju taj nedostatak gutajući zrak u želudac. Ulovljeni morski psi ili zaronjeni u dubinu ponekada snažno izbacuju iz sebe progutani zrak, što je očito rodilo legendu o ričućim morskim psima. Kod sitnih, slabopoznatih morskih pasa, koji obitavaju u velikim dubinama otvorenog oceana, u jako uvećanoj jetri nalazi se vrlo velika količina masti pa takva jetra djeluje na istom principu kao i rezervoar napunjen benzinom koji omogućuje plovnost batiskafu. Lakše od vode, masti omogućuju morskom psu boravak na potrebnoj dubini.

Značajna je osobina morskih pasa njihov neobično razvijeni njuh. Središte mirisa čini poprilično velik dio prednjega mozga morskoga psa. Dva živčana ogranka pružaju se od prednjega mozga do nozdrva, smještenih s obje strane njuške. Njihova je osjetljivost tako velika da morski pas može plivati po mirisu, poput zrakoplova što leti po radio signalima. Osjetivši "trag", okreće se na razne strane, određujući odakle dolazi miris; ako slabi s desne strane, morski pas se okreće lijevo, ako,slabi s lijeve strane okreće se desno, dok se na kraju ne "usmjeri" kako treba i tada pliva ravno prema izvoru mirisa, ponekad udaljenom i nekoliko stotina metara. Ako se morskom psu začepi jedna nozdrva, plivat će, kako su pokazali pokusi, uokrug, vodeći se mirisom koji lovi samo s jedne strane.

Vid je pločičastoškržnih riba mnogo slabiji, premda nisu baš tako kratkovidne, kakvima ih obično smatramo. Razlikuje li morski pas boje, znanstvenici još nisu ustanovili, jedno vrijeme se smatralo da neke vrste morskih pasa mogu razlikovati jednu boju od druge, no nedavni pokusi nisu to potvrdili.

Sluh je kod pločičastoškržnih, kao i u većine riba, razvijen, očito slabo. Uho im uglavnom služi kao organ ravnoteže, njegovi polukružni kanali omogućuju ribi odrediti promjenu smjera, ubrzanje ili usporenje i omogućuju im da budu u vodi u potrebnom položaju. Vanjskog uha, međutim, nemaju, kao što nemaju ni bubnjića koji bi primao zvučne valove.

Na glavama morskih pasa i raža, na dnu posebnih udubina (svaka s porom prema van), koncentrirani su osjetilni organi, koji primaju kolebanja i promjene tokova morskih struja. Slično organima bočne crte kod viših, kostnih riba, protežu se prema repu u uskoj cjevčici ispod kože, koja ima izlazne pore. Na glavi se uz taj organ nalaze takozvane Lorenzhinijeve ampule - veoma duboki kanali, napunjeni želatinoznom tvari, koja vjerojatno registrira promjene temperature i tlaka morske vode.

Proces razmnožavanja veoma je specifičan u morskih pasa i raža. Mužjaci i ženke se sparuju, a jajna stanica se oplođuje unutar tijela ženke. Kod mnogih vrsta morski psići se rađaju potpuno oblikovani. Kao organ oplodnje mužjaku služi par izduženih bodlja, oblikovanih od unutarnjih dijelova trbušnih peraja. Pterihopodii, kao se nazivaju ti oblici, imaju brazdu na unutarnjoj strani, a pojačani su hrskavicom. Za vrijeme sparivanja izbacuju se naprijed, ukrućuju se i ulaze u tjelo ženke, pri čemu se brazde na njihovim unutarnjim stranama prekrivaju i stvaraju cjevčicu kroz koju teče sperma.

Jaja su krupna, s veoma velikom zalihom prehrambenoga žumanca. Raže i morske mačke odlažu po jedno ili odmah po dva jaja; zatvorena su u čvrste čahure (kasule), slične jastučiću, koje se oblikuju tijekom prolaženja jaja kroz jajovod. U vodi se ljuska ovojnice stvrdnjuje pa nastaju tvrde "torbice vodenih vila", koje se često mogu naći među algama u plićacima. Svaka "torbica" ima na krajevima kratke šuplje dlačice, kroz koje slobodno protječe morska voda opskrbljujući jaje kisikom. Nakon nekoliko mjeseci iz jaja se pojavljuje mlada ribica, minijaturna kopija svojih roditelja. Ženke morskoga psa dadilje i neki njezini srodnici proizvode pak takva jaja u rožnatoj ovojnici i ona ostaju u majčinu jajovodu sve do samog izlaska mladih.

Većina morskih pasa i raža, živućih na otvorenomu moru, pripada živorađajućim vrstama, to jest donose na svijet potpuno oblikovano potomstvo. Embrio se razvija unutar jajovoda, hraneći se iz veoma velikoga žumančanog mjehura. U mnogih vrsta postoje još i dopunski načini prehrane embrija koji se razvija kod raža, na primjer, iz stijenki jajovoda izlučuje se tekućina slična mlijeku, a neki morski psi imaju nešto poput placente, kroz koju embrio dobiva iz majčine krvi kisik i prehrambene tvari.

Većina morskih pasa i raža razmnožava se svake godine, no neki veliki morski psi donose potomstvo samo jedanput u dvije godine. Okot sitnih morskih pasa u pravilu je posve malen. Dugokrili i zamrljanokrili morski psi, uobičajeni u vodama Indijskog i Tihog oceana, donose na svijet četiri mladunca do šest mladunaca, rijetko više, a takve krupne zvijeri, neizbirljive u prehrani, kao što su tigarski morski pas i bat, plodonosnije su: često rađaju do dvadeset i više mladunaca od jedne oplodnje.

Svi morski psi su mesožderi, no najkrupnije vrste: divovski morski pas i kitopsina, hrane se najsitnijom živom hranom iz mora zooplanktonom. Uglavnom većina krupnih morskih pasa hrani se ribom, ali mogu također pojesti morske ptice, kornjače, sitne dupine pa čak i kopnene životinje, uključujući i čovjeka. Raže - osim najkrupnijih golubova uhana, koji se također hrane planktonom - jedu ribu, mekušce, morske ježeve i druge pridnene životinje. Za razliku od nekih morskih pasa nisu agresivne pa čak ni najkrupnije od njih nikada ne napadaju čovjeka ako ih ne uznemiruje.

Obično ljudi krivo misle da morski psi mogu jesti bilo kakvu hranu. Oni su nesumnjivo veoma proždrljive životinje i čini se da love sve, ne birajući. U želucu tigarskoga morskog psa nađene su riblje kosti, alge, perje, kosti morskih ptica, komadi kornjačina oklopa, stare limenke od konzervi, kralješci pasa i čak kravlja lubanja bez rogova. U želucu morskog psa ulovljenog u luci Port Luisu, na otoku Mauriciusu, nađena je bačvica za kerozin. U jednoga drugog nađena je konjska glava i dijelovi bicikla. Sve to, čini se, potvrđuje široko rasprostranjeno mišljenje o tomu da morski psi mogu jesti bilo kakve strvine i otpad. To se zapravo odnosi samo na tigarskoga morskog psa, koji doista može progutati bilo što. "Skupljačima strvina" ili lešinarima, morski se psi, kao i mnoge mesožderne ribe, mogu nazvati samo u osobitomu smislu: nasrću na ranjenje ili umiruće životinje, no gotovo nema osnova smatrati da se hrane pretežito strvinom.

Budući da su ralje morskoga psa smještene dolje i pomaknute daleko unazad, obično se smatra da se on pri zahvatanju hrane mora preokrenuti na leđa. No to nije tako - morski pas napada žrtvu odozdo. Perri W. Gilbert, koji proučava morske pse u Morskomu laboratoriju Američkoga muzeja povijesti prirode (Bimini na Bahamskim otocima) opisao je slučaj kada je morski pas, nasrčući na 170-kilogramskoga marlina, koji je visio na udici, zakočio prsnim perajama, zatim se lagano ispružio uvis i zahvatio mamac: "Široko je razjapio ralje, donju čeljust je zabacio dolje, gornja mu se primjetno izbočila naprijed ispod tanke usne ... Zatim je sastavio ralje i jako trzao s jedne strane na drugu cijelim prednjim dijelom sve dok nije istrgao komad marlina od pet-šest kilograma."

Morske pse oduvijek smatraju okrutnim i agresivnim životinjama, no je li doista tako još nije jasno. Ponašaju se nejednako. Deseci morskih pasa mogu izroniti iz tamnih dubina kako bi ispitali komad mamca pa dugo plivaju oko njega, sve dok se jedna od njih ne zaleti na nj. Ako se za vrijeme tog opreznog promatranja mamac odjednom trgne, morski psi mogu u strahu odskočiti u stranu i tek nakon minutu-dvije počnu kružiti oko njega.

No krv u vodi ih dovodi u bijes, u divlju jarost, nazvanu "gladnim bjesnilom". Tada, bez obzira na opasnost, nasrću na svaku lovinu. Ako bude ranjen jedan od morskih pasa, ostali s istom jarošću nasrću i na njega.

Neke vrste morskih pasa napadaju čovjeka, no zašto i u kakvim okolnostima se to događa još nije približno jasno. Ponekada su se ronioci sudarili pod vodom s morskim psima i udaljavali se od njih neozljeđeni, ali bivalo je i tako da su ih morski psi napadali, činilo se, bez ikakva povoda. Na onim mjestima gdje žive morski psi, nesretni slučajevi zbivaju se često, a u područjima gdje ih je osobito mnogo, kao, na primjer, uz obale Australije, za sigurnost kupača prijeko su potrebne pregrade i patrole. Posebno povjerenstvo Američkog biološkog instituta publiciralo je pregled neizazvanih napada morskih pasa na čovjeka na svima područjima svijeta, počevši s izvještajem o pogibiji portugalskoga mornara 1580. pa do 1963. godine. Ukupno je u tom razdoblju zabilježeno 866 napada od kojih je 359 bilo smrtnih; 293 napada dogodila su se u blizini Australije, 166 uz obale Sjeverne Amerike, a 193 u vodama Tihog oceana. Od tada povjerenstvo svake godine dobiva 30 do 35 izvješća o neizazvanim napadima morskih pasa. Takva izvješća daju plodove jer se tako upozoravaju plivači, a posebno mnogobrojni ronioci, na opasnost od morskih pasa. Napadi morskih pasa najčešći su u vodama tropskih mora i u vodama umjerenoga pojasa, čak i u rijekama, takvi su slučajevi također poznati. Nevjerojatan napad zbio se na rijeci Limpopu, 250 kilometara od njezina ušća: 'Jedan čamac je bio presječen napola i prevrnuo se; oni koji su u njemu sjedili uspjeli su se domoći obale, a drugi čamac s dva čovjeka pretvorio se u igračku jata morskih pasa, koji su se vrtjeli oko njega u beskonačnom kolu."

Što pobuđuje morskoga psa da napadne čovjeka? Ljudsko meso nije na njihovu uobičajenom jelovniku, mora biti već jako gladan da bi se bacio na takvu lovinu, neuobičajenu za njega. Krv je, naravno važan čimbenik, međutim, ne manje jakim stimulansom može biti i strah. Jedno vrijeme se mislilo da šum od pljuskanja kupača plaši morske pse pa se mornare za vrijeme rata savjetovalo što jače pljuskati i kretati se ako se nađu u vodi ili na splavi okruženi morskim psima. Međutim, poslije se došlo do zaključka da šumni pokreti više privlače morske pse nego što ih plaše. Teško da morski psi napadaju samo iz straha, ali može ih privući životinja dospjela u nevolju. Na otvorenom oceanu na morske pse djeluje možda naprosto glad pa tada nasrću na sve što im se čini jestivim.

Međutim, nitko još nije uspio navesti uvjerljive uzroke napada morskih pasa na čovjeka i nije znao odrediti kako od njih spasiti napadnutoga. Budući da su svi savjeti o tomu suviše nesigurni, najbolje je, postoji li takva mogućnost, izići iz mora što brže i što mirnije. Plašiti morske pse vikom, pljuskanjem, udaranjem po gubici, sve što su savjetovali nekad, u jednomu slučaju djeluje, u drugomu ne djeluje. Isto sredstvo može preplašiti morskoga psa a može ga dovesti i u jarost. Ako se morski pas jasno ne sprema napasti, najbolje je tiho se udaljiti od njega, a ako se čovjek nema kamo udaljiti, treba naprosto mirno stajati u vodi pa će tada morski pas možda otplivati mimo.

Sva zastrašujuća i umirujuća sredstva za morske pse imaju dugu povijest neuspjeha. Početkom XVIII. stoljeća mornari Sredozemnoga mora vjerovali su ako budu bacali u more kruh, možda će se izbaviti od napada morskih pasa, a jedinom opipljivom posljedicom takvih mjera bilo je gladovanje mornara, jer su ostali bez kruha. Otrovi, ultrazvučna zaštita i druga jednostavna ili složena sredstva, iskušana za vrijeme Drugoga svjetskog rata, također nisu dala rezultate. Ponekad je sredstvo za plašenje djelovalo na morske pse, ponekada bi ga naprosto proždrli. Morskoga psa u stanju gladnoga bjesnila ništa ne zaustavlja.

Rane od ugriza morskih pasa su strašne, ali nisu manje strašne ni ozljede od njihovih oštrih kožnih zuba, koji razdiru kožu jednako kao hridina oblijepljena školjkama. Ponekada morski psi odgrizaju ruku ili nogu čovjeka, no to se događa rijetko jer su ralje morskih pasa slabo za to prilagođene. Priča se također da morski psi ponekada bacaju žrtvu u zrak kako bi se zabavili, međutim teško da takva igra mačke i miša može biti s tim razlogom. Najvjerojatnije čovjek izlijeće iz mora zbog jakoga guranja morskoga psa koji ga napada odozdo. Poznato je primjerice 12 vrsta morskih pasa koji napadaju čovjeka. Najopasniji od njih je naširoko rasprostranjen bijeli morski pas ili morski pas ljudožder. Najkrupniji njegovi primjerci dosežu šest i pol metara, prosječna veličina mužjaka je četiri metra, a nisu rijetki ni pojedinci od pet metara. Nije manje strašan morski pas bat, koji se često pojavljuje u plićacima. Oči i nozdrve su mu raspoređene na krajevima dugačkih izbočenih dijelova na bokovima glave, što daje morskomu psu posebno zlosutan izgled. Kakva je svrha toga čudnog oblika, nije poznato. Moguće je da olakšava manevriranje, širi vidno polje morskoga psa i dopušta bolje orijentiranje po mirisu.

Poznati su napadi na čovjeka limunskog i tigarskoga morskog psa, dugonose psine i australskoga morskog psa kitolovca (kojega ne valja miješati s kitopsinom). Limunski morski pas i kitolovac žive uz obalu, u blizini riječnih estuarija, pripadnici drugih vrsta lutaju po otvorenomu moru i samo od vremena do vremena, slijedeći jata riba, prilaze obalama. U vodama Australije obitava pješčani morski pas i sivi morski pas dadilja, čije milozvučno ime uopće ne odgovara njegovoj okrutnoj naravi. Ne valja miješati toga morskog psa (Carcharias arenarius) iz porodice pješčanih morskih pasa s morskim psima dadiljama iz porodice brkatih morskih pasa.

Pomalo je čudno da su za čovjeka neopasni upravo najkrupniji morski psi. Naime, psina golema mora umjerena pojasa i tropska kitopsina hrane se samo plantktonom i sitnim ribicama, a imaju ne samo neopasan već i sasvim krotak karakter.

Psina golema umjerenih voda sjeverne Zemljine polutke može doseći dužinu 13 - 14 metara, a kitospina, njezin tropski dvojnik, 15 - 18 metara. Objema su ralje pune sitnih zuba, ali glavnu ulogu u njihovoj prehrani imaju škržne resice. Te su psine spore, neopasne životinje, koje se često griju na suncu pri samoj morskoj površini. U proljeće i početkom ljeta zapadno od britanskih otoka psina golema susreće se u velikim jatima, ali u ostalo vrijeme provodi osamljenički način života. Za ribare je taj morski pas u svako doba godine prava napast jer im uništava plutajuće mreže.

Kitopsine plivaju u malim jatima ili pojedinačno, a često prate bilo kakvo plovilo manje ili više slično njihovoj veličini pa ih je zato lako primijetiti u blizini. Istraživači s "Kon-Tikija" vidjeli su ih sasvim usporedo sa svojom splavi. Ribari koji love ribu pokraj Sejšelskih otoka često primjećuju kako se na površinu podižu golema čudovišta s mrljama po sebi, a jednom su ribari morali otiskivati čamac od kitopsine veslom!

Za pravim morskim psima slijede plosnatiji oblici pločastoškržnih: sličan raži morski pas sklat i slična morskom psu gitarska raža, pilan ili pilonos. Veliki pilan ima dugu gubicu oboružanu sa strane redovima zuba, koji su zapravo izmijenjeni kožni zubi. Ta pilasta raža ubija svoju žrtvu u plićacima, gdje obitava.

I na kraju, sasvim plosnate raže - rompske, drhtulje, šibe, golubovi i ostali, koji vode pridneni način života. Neke raže su golemih razmjera - jednu atlantsku vrstu nazivaju "hambarnim vratima". Raže golubovi imaju gotovo dvometarsku širinu, a ogromni crno-bijeli golub uhan može doseći od jednoga do drugoga kraja krila šest i pol metara. Veličina najsitnijih raža, koje obitavaju u južnim morima, jedva je 10 - 12 centimetara i manje.

Golub uhan nazvan je tako zbog svojih mesnatih rogova po bočnim stranama usta (koja su kod njega, za razliku od većine raža, smještena na prednjoj strani tijela, a ne odozdo). Ti rogovi oblikuju lijevak oko usta kada se raža hrani sitnom ribom, dopunjujući njome svoju planktonsku prehranu. Uz svoju golemost golub uhan ima k tomu i čudnu naviku iskakati visoko iz mora i pljusnuti na morsku pučinu uza zvuk, sličan puščanom pucnju. Moguće je da mu ti skokovi pomažu izbaviti se od parazitskih račića, no ponekad u zrak izlijeću novorođene raže - što nam govori da ženke skačući iz vode donose na svijet potomstvo.

Raže golubovi imaju kod osnovice repa bodlje oblika bodeža, karakteristično oružje te porodice, koja broji oko sto vrsta. Svaka bodlja ima s donje strane usku, uzdužnu brazdicu, uzduž koje je smješteno tkivo, koje proizvodi otrov. Te "kame" su zapravo promijenjeni kožni zubi pa ako se istroše, umjesto njih kao i morskim psima, narastu nove. Na repu su često dvije, ponekada čak tri bodlje, jedna iza druge.

Ubod takva bodeža izaziva užasnu bol, a može završiti smrću od bolnoga šoka ili od paralize srca. Zbog toga se i s najmanjim golubovima treba ponašati vrlo oprezno. Čak ni rukavice ne mogu zaštititi od oštre bodlje, buši ih potpuno. Repna je bodlja, nesumnjivo, sredstvo zaštite, premda i ne uvijek učinkovito - koža oko usta nekih ulovljenih morskih pasa bila je sva nabodena krhotinama takvih bodlji.

Neke raže imaju posebne električne organe. Rompske raže imaju te organe smještene po bokovima repa i povezane živcima s leđnom moždinom. Kod drugih raža električni organi se nalaze na krilima, k njima dolaze živčani odvojci iz glavnoga mozga. I kod jednih i kod drugih ti su se organi razvili iz mišićnoga tkiva. Sastoje se od niza galvanskih elemenata, koji su zapravo diskolike stanice, okružene vezivnim tkivom sa živčanim završecima i krvnim žilama. Pražnjenje nastaje s one strane diskova kamo dolaze krvne žile. Diskovi se nalaze u stupovima, što im pojačava snagu, slično tomu kako se uvećava napon spojenih akumulatorskih baterija. U svakomu stupu može biti do 400 diskova, a sami stupovi, obično šestogranski, poput pčelinjeg saća, smješteni su u mnogobrojnim gustim nizovima, oblikujući električni organ. Električna energija izdvaja se pri pražnjenju galvanskih elemenata, kao rezultat kemijskih reakcija, koje proizvode tok, a koje teku u njima, počinjući u živčanim završecima. Nakon pražnjenja treba proći određeno vrijeme kako bi organ potpuno obnovio svoj električni potencijal.

Najkrupnije i najmoćnije električne organe imaju predstavnici reda drhtulja, obitavatelja tropskih i suptropskih plićaka. Jedne od njih su veoma male, ali neke vrste dosežu jedan i pol metar u širinu. Krupna drhtulja može imati do 1050 povezanih galvanskih elemenata sa svake strane tijela, a bila su utvrđena pražnjenja do 220 volta, više nego dovoljno da se ubije čovjek.

Kakva je svrha tih električnih organa? Znanstvenici o tome još raspravljaju. No većina stručnjaka jednodušna je u tomu da gotovo redovito ti organi služe za zaštitu, a samo ponekada za napad - u odnosu s karakterom hranjenja. Moguće je također da služe snalaženju raža na onim mjestima gdje to vid ne omogućuje. Izgradivši oko sebe "električnu ogradu", raža može za vrijeme razmnožavanja, na primjer, držati na udaljenosti druge vrste dok ona traži sebi par.

U svakom slučaju, predstavnici drevnoga razreda pločičasto - škržnih imaju najzagonetnije i najnedostižnije oružje. To još jednom potvrduje činjenicu, da se svi oni - od najokrutnijih morskih pasa do najneopasnijih sitnih raža iz priobalnih voda - razlikuju od ostalih riba. Prošli su svoj osobiti put razvoja te su tijekom dugih vjekova na svoj način vodili borbu za opstanak.