Završetkom
Prvog svetskog rata i propašću otomanske i austrougarske imperije stvoreni
su uslovi da u decembru 1918. godine bude proglašena
Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Jugoslovenska ideja je dugo živela u
intelektualnim krugovima tri naroda koji su dali ime novoj državi, ali do ovog
trenutka međunarodna konstalacija političkih snaga i interesa nije
omogućavala njenu realizaciju. No, intelektualci su nakon rata ustupili
mesto političarima, a najuticajniji hrvatski političari su se
suprotstavljali novoj državi od samog početka.
Hrvatska seljačka stranka (HSS), pod vođstvom Stjepana Radića, a
kasnije Vlatka Mačeka pretvorila se vremenom u masovnu stranku koja zastupa
hrvatske nacionalne interese. Po mišljenju njenih lidera hrvatsko nacionalno
pitanje nije bilo rešeno na zadovoljavajući način u jugoslovenskoj državi.
Kao sredstvo političke borbe izabrali su sistematsku opstrukciju državnih
institucija i sklapanje političkih koalicija uperenih protiv jedinstva države,
iznuđuju tim metodima izvesne ustupke. Svako aktuelno političko ili
ekonomsko pitanje korišćeno je da bi se postavilo tzv. hrvatsko pitanje,
kao nerešen problem.
Pokušavajući da se nosi sa ovim izazovom i spreči dalje slabljenje
zemlje, kralj Aleksandar Karađorđević je 1929. godine zabranio
nacionalne političke partije, lično preuzeo vlast i preimenovao zemlju
u Jugoslaviju. On se nadao da će time obuzdati separatističke
tendencije i ublažiti nacionalističke strasti. Ali u međunarodnim
odnosima je došlo do promene odnosa snaga: u Italiji i Nemačkoj na vlast
su došli fašisti i nacisti, a u Sovjetskom Savezu Staljin. Ni jednoj od ovih
država nije odgovarao kurs politike koju je vodio kralj Aleksandar, jer su prve
dve težile reviziji međunarodnih ugovora potpisanih nakon Prvog svetskog
rata, a Sovjeti da povrate svoje pozicije u Evropi i povedu aktivniju međunarodnu
politiku. Jugoslavija je bila velika prepreka ovim težnjama, a kralj Aleksandar
stožer jugoslovenske politike.
U Marselju 1934. godine, prilikom zvanične posete Francuskoj, kralja
Aleksandra je ubio pripadnik bugarske ekstremne nacionalističke
organizacije (tzv. VMRO), koja je gajila aneksionističke pretenzije prema
istočnim i južnim teritorijama Jugoslavije, u saradnji sa ustašama,
pripadnicima hrvatske fašističke separatističke organizacije. Međunarodna
politika druge polovine tridesetih godina je u bila ispunjena naraslom
netrpeljivošću najkrupnijih aktera, agresivnim ponašanjem totalitarnih država
i izvesnošću da poredak uspostavljen nakon Prvog svetskog rata gubi svoja
uporišta, a njegovi zaštitnici svoju snagu. Podržavani od fašističke
Italije i nacističke Nemačke i pod njihovim pritiskom, hrvatski lider
Vlatko Maček i njegovi istomišljenici uspeli su da uspostave tzv. Banovinu
Hrvatsku 1939. godine. Tim sporazumom Hrvatska je još uvek ostajala u sklopu
Jugoslavije, ali je ubrzano nastojala da izgradi zaseban politički
identitet u međunarodnim odnosima.